Kvar nikad ne dolazi sam
… i nikad ga nije jednostavno riješiti ili povratak u kameno doba
Petak, 26. 05. 2006. moram ovjekovječiti i s time zaključiti mjesec svibanj. Zašto to nisam napravila odmah, saznat ćete po putu… Kome se ne da sve čitat, pošto post ima oko 7 000 znakova, neka samo na tren pogleda sliku i zamisli da je snažan vjetar otpuhnuo maslačkove “vojnike” te da je moja misija bila sve ih ponovno posložiti na svoje mjesto u kratkom roku. I to bi bilo to.
Daklem… (Extended version)
Uvod:
Prvi problem. U četvrtak navečer mi je potpuno riknulo napajanje na mobitelu, odnosno punjač. Mogu i dalje pričati. O da, maksimalno minutu. Ako uopće uspijem upaliti mob. Slanje poruka je nedozvoljeno. Primanje se vrši s zakašnjenjem. Divno, glavno da je garancija istekla. Naime, za bateriju traje 6 mjeseci. Pošto sam toliko oduševljena ovim samo lijepim i jako nefunkcionalnim uređajem, navest ću da se radi o siemensu. Di su moje Nokije!? Jednostavne i dugotrajne. I najmanja je otporna kao cigla. Barem ove koje sam ja imala. Noh… Nisu ni one ko’ zna koliko trajale. Da jesu, sad ne bi imala ove probleme.
Druga tragedija koja se nadovezuje na komunikacijsku odsječenost je to da mi je riknulo napajanje i na kompu. Opet! Sad je umro konektor na mjestu gdje je prvi put zakrpan. Naravno, baterija na laptopu je također izmaltretirana jer je računalo staro 2 godine, pa i ona ima kratki vijek. Kad mi se pojavi obavijest o tome da nisam uštekana u struju, imam još max 45 minuta da dovršim sve što radim na kompu. Naravno, u odnosu na moje navike surfanja i rada na računalu, to je kao da sam dobila obavijest – this complex will selfdestruct in 10 seconds, so hurry up, will you?! U preostalih “45 minuta” manualno pokušavam srediti napajanje. Hoće li ili neće raditi je čista lutrija. A ziher sam bila da je samo jedna mala žica, od ovih nekoliko koje vire, kriva za kratki spoj.
Da bi stvar bila gora, brat se ujutro budi oko 7, skuha kavu, upali komp i na brzinu čita sportske novosti. Naravno, u petak nije skužio da je lampica od napajanja ugašena, već je nonšalantno odradio svoje i ostavio, pod normalno, upaljen komp da me dočeka kad se ja probudim. A mene je dočekao crni ekran smrti. Strava. Ne znam kako sam uspjela pospajati žice, ali nekako je proradio. A kad radi, mora tako stajat bez naglih pokreta da se nešto slučajno ne bi pomaklo ili ne daj Bože ugasilo. Čudo jedno.
Treća stvar. Još me boli glava od ovog. Katastrofa. Da, još uvijek je petak ujutro. Dan je tek počeo, a već toliko šokova. Kao da nije bilo dosta… Nakon situacije s računalom, išla sam se spremat, tuširat, prat kosu. No, prije toga sam primijetila da mi je riknuo i plinski bojler u stanu. O da. U petak ujutro nisam imala ni tople vode. Nope. Nada. Niente. Nema. Ništa toplo. Samo ledena. Divno. Bojler ne trza, a ja ga neću forsirat da ne eksplodira.
Servis smo napravili nakon prošle zimske sezone i serviser je rekao da ga ne trebamo zvati barem narednih dvije godine. I dimnjačar je bio prije deset dana te rekao da sve štima. Ali ne štima jer se bojler ne pali. I nemam tople vode. Oće li netko sad izmislit toplu vodu, lijepo molim? Nakon kratkog poziva, servis, samo za mene, stiže u subotu. Žena u centrali ovlaštenog servisa je bila jako susretljiva i puna razumijevanja, nakon mog upornog nagovaranja da pošalje nekog sutra jer, tko će čekat do ponedjeljka.
Zaplet:
Nakon što sam skužila da mi je mob u komi, da komp ne radi i da nemam tople vode (tuširanje u hladnoj i nije tolika strava, ali pranje glave… Nemojte si to nikad priuštiti. Nije ni približno skoku u more po najgoroj buri), odjurila sam biciklom u poštu i nastavila do ureda. Parkiram se pred zgradom, zaključam bajk (ovaj dio će se nadovezat na seriju postova – potpune nepoznanice 18 godina), dođem pred vrata i poljubim ih jer sam skužila da nemam ključeva. Ma gdje li su? Sjetim se. Ostali na kasliću. Na izlazu od doma sam uzela samo račun iz kaslića, ali nisam izvadila ključeve. Što sad? Biciklom ne mogu natrag jer je – zaključan. Pješačenje do prve autobusne linije + vožnja do doma i natrag preko Ljubljanske će mi pojest dva sata vremena. Do tada mogu ostat i bez donjeg rublja, a kamoli bez nekih vrjednijih stvari iz stana.
Jurim do Krešinog ureda koji je u blizini. Vidim mu auto parkirano ispred i mislim si – super, za 20 minuta sam natrag. Ali Kreše nema. Zvonim na porti drugog ureda, i opet Kreše nema. Mislite si, pa nazovi ga. Da, da… Bi ja, odmah. Ali mi mob ne radi. Ništa. Jurim do kioska, žicam tetu da mi posudi svoj mob, pa da zamijenimo kartice, ako njen uređaj podržava 91. Teta kaže da slobodno nazovem. Usput joj ispričam što zašto je žicam. Ona, naravno, ima slične dogodovštine, samo su njoj u sličnoj situaciji ukrali auto. Ma divno. Baš utješno.
Krešo se javlja i evo ga za minutu. Zakon. Nakon bauljanja po Trešnjevci jer je, naravno, na Ljubljanskoj bila katastrofalna gužva (do rujna izbjegavajte taj dio grada jer proširuju cestu, a nemojte, molim vas, vi s automobilima zagušit ni horvaćansku), iskrcao me pred zgradom. Ključa, dakako, nema u kasliću. Jurim pred stan da vidim odnose li mi sretni nalaznici pokretnine, a na vratima me čeka poruka: “Susjeda, ključevi su vam kod nas - *******”. Kucam, otvarači mi uručeni uz pitanje: “A kako ste uspjeli izgubiti ovako teški set?” Na trakici su mi, naime, svi ključevi koje imam, plus jedan ogroman, srebrni, okrugli, metalni privjesak kojeg mi je stari donio iz Kine. Odgovorih mu: “Dobila sam opomenu za (bijesno veliki) *plaćeni* račun pa sam se malo zamislila i produžila…”.
Rasplet:
Vratila sam se u ured. Sjeli smo na ručak, Krešo i ja. Nakon toga sam stigla nešto i odraditi. Nije baš da volim raditi u petak oko 19h, al’ nema veze…
Nadalje, serviser me je probudio u subotu ujutro prije 10 h i u 10 minuta sredio plinski bojler. Po tome bi mu satnica bila 900 kuna. No, ne bunim se ni oko toga, imam tople vode. Inače, imam i groznu paranoju od svih tih pustih plinskih instalacija po stanovima (nastavak u do 18 postovima).
Na kompu je cijeli vikend napajanje i dalje radilo po principu lutrije. A kao što ste primijetili, kvar je sređen. Dečko je spasio stvar. Rastavili smo žice koje su se razdvojile (što nije bio baš tako očit problem) i privremeno ih izolirali selotejpom (!). Ne brinite, neće me stresti struja. Ujutro ću kupiti izolirku, obećajem.
Mob ću privremeno dobiti posuđeni dok si ne kupim novi. Nokiu po mogućnosti. To oličenje jednostavnoti i relativne dugotrajnosti (ovo nije reklama!).
Napokon. Imam struje u uređajima, u današnje vrijeme od vitalne važnosti i tople vode. Ne znaš što imaš dok to ne izgubiš, rekli bi neki…
Ima li preživjelih na kraju teksta koji u biti prepričava samo nekoliko sati mog prošlog petka? Ima? Nda… I ja sam jedva ostala živa :)
A dok nisam imala komp, išla sam s dečkom u kino pogledat DaVincijev kod (znam, laim…), iako smo zapravo htjeli pogledat Ice age 2, no projekcije Ledenog doba 2 su samo popodne, a mi smo se dovukli u kino tek navečer. Damn it. Izmrcvarili smo se filmom, al’ sreća da je predstava bila s pauzom.
Zaključak:
Više se ne bojim petka 13. nego 26.
+ (Moram ovo dodat:D)
Hvala: Teti na trafici, Kreši, teti u centrali, plinskom serviseru i mom dečku.
