Novim istraživanjima koja je proveo njemačko-britanski tim znanstvenika pobliže je određena starost Mjeseca. On je “rođen” prije 4.5 milijardi godina, oko 40 milijuna godina nakon nastanka Sunčevog sustava.

Prije 4.5 milijardi godina objekt veličine Marsa sudario se je sa Zemljom koja je tada bila stara oko 30 milijuna godina. Nakon sudara, u orbiti je ostala ogromna količina vruće magme, tvari od koje je kroz 20 milijuna godina formiran Mjesec, ustvrdili su znanstvenici sa sveučilišta Muenster i Koeln u Njemačkoj te s britanskog Oxforda. To je ujedno bila i zadnja promjena na Zemljinom satelitu, anorganskom planetoidu.

Stvaranje se je dogodilo oko 30 do 50 milijuna godina nakon nastanka Sunčevog sustava, s čime je preciziran rezultat prethodnog istraživanja kada je starost Mjeseca određena na oko 100 milijuna godina nakon nastanka našeg sustava. Uzme li se u obzir period nastanka Sunčevog sustava, može se reći da je Mjesec star jednako kao i njegov roditelj – Zemlja, jer je oko 40 milijuna godina u odnosu na 4.5 milijardi relativno malo po svemirskim standardima.

Do godine Mjesečevog “rođendana” znanstvenici su došli novim analizama kamenja i uzoraka tla koje su donijeli astronauti s Apollom 1970-ih, a istraživanje o starosti Mjeseca, koja se uzima s razmakom od plus minus 10 milijuna godina, objavljeno je u magazinu Science.

“Teorije o udaru postaju izrazito popularne”, rekla je geologinja sa sveučilišta u Utahu, Marjorie Chan. “One raspiruju maštu mnogih ljudi. Spektakularni sudar je uzbudljiviji nego sama rotacija zemlje uokolo te Mjesec kao njen satelit”, dodala je. Zaista je tako. Vizualizacija sve te siline, objekata, tvari, eksplozije boja i temperature intrigantan je prizor.

+ retro tekst +

+ Još jedan od tekstova kojeg sam iskopala iz svog arhiva objavila sam unatrag par mjeseci, odnosno na datum koji pada na moj 25i rođendan. Račica sam, a taj horoskopski znak vezuje se uz strašnu bolest, pa više volim kad nas se zove “mjesečeva djeca” pošto smo tako osjetljivi na njega. To je razlog zašto baš ovaj tekst uz ovaj dan :)

U ovo još jedno kišno večer, uslijed tipkanja o globalnom zatopljenju, jednoj od tema koje redovito pratim, kroz glavu mi je prostrujala misao na koju se nadovezuje naredni tekst. Tekst o zatopljenju ide nekom drugom prilikom, zadržavam se na pojmu globalno. Ovo što piše nije nikakva znanstvena literatura niti obvezatno i sistematski obrađeno gradivo srednjih škola, već moji osobni stavovi i iskustva i kao takve ih se treba tretirati.

Dakle… Ameri (pri korištenju ovog pojma mislim na stanovnike Sjedinjenih američkih država, ne kontinenata, odnosno na vodstvo te države) se “boje” globalnog naoružanja nuklearnim “igračkicama”. Boje se da neko drugi ne bi slučajno izradio to zabranjeno voće. Ujedno, oni žele i sebe i cijeli svijet “zaštititi” od zemalja koje bi mogle razviti takav tip naoružanja. Kako plemenito. Cilj je, naravno, world peace, or, better said, world domination. Istina je ovo drugo, jer da im je do mira, ne bi u svrhu mira poticali na rat periodično svakih nekoliko godina. Prva asocijacija na ovo mi je Mooreov Bowling for Columbine. Noh…

Uzmimo da su države=pojedinci/osobe. U ovakvoj jednadžbi, SAD bi bio jedna jako paranoična ličnost, a paranoje nisu uvijek utemeljene na realnim postavkama i paranoja je nešto s čime možeš druge, ako je dovoljno dobro kontrolirana - držati u šaci. Naime, nakon što su navodni teroristički napad na Ameriku riješili odmazdom u Iraku, koja je temeljena i na pretpostavci (još uvijek nedokazanoj) da Iračani razvijaju nuklearno oružje, na paranoični jelovnik su došli i Korejanci i Iranci i Kinezi… Svi su oni jedna velika prijetnja miru u svijetu. Da, jesu, jednako kao što su i Ameri svima nama. No, nikad nije onako kako se na prvi pogled čini. Znam, novac i resursi su glavni igrači (ponovno Moore i 9/11). No, čega se ja bojim kod njih? Bojim se Američke kulture. Kulture nametnutih, izvrnutih i lažnih vrijednosti. Ne, neće biti riječi o “savršenim” celebsima, niti ću “otkriti toplu vodu”.

Bojim se toga što mi je skoro normalno da su oni nacija takva kakva jesu – agresivna, samodopadna, autoritativna, bogata, nametljiva, narod koji ne zna da postoji svijet izvan granica SAD-a (osim možda Europe), itd… Čast iznimkama. Znam da je opasno ovako generalizirati, ali ću učiniti tako za potrebe teksta. Naime, ja sam, kao i mnogi drugi, odrasla uz filmove i serije američke produkcije. Američku kulturu, barem njen dio, sam na taj način usvajala skoro paralelno sa domaćom. Bože, pa i engleski sam znala jasno i razgovijetno pričati prije nego što sam ga u školi počela učiti na nastavi, prije trećeg osnovne. S druge strane, tko mi je kriv što sam previše gledala TV.

Jedan od važnijih razloga ekspanzije američke (zapadnjačke) kulture, po mom mišljenju, je taj da je engleski općeprihvaćeni jezik kojeg se lako uči i na kojem se, recimo, makar je ovo pretjerivanje, pola svijeta sporazumijeva. Ranije sam funkcionirala po principu: ako, primjerice, film na TV-u ili u videoteci nije bio na engleskoj jeziku, redovito ga odbijala pogledati/posuditi. Sad je potpuno suprotno. Dapače, ako je film španjolski, francuski, talijanski ili indijski vrlo rado ću ga pogledati. Udahnuti malo drugačije kulture, jer sam s prvom prezasićena.

Nadalje… Kad se sjetim filma Kontakt, prva stvar koja mi padne na pamet je dio u kojem se spominje Hitler kao naš prvi ambasador u svemiru, jer je njegov otvorni govor na Olimpijadi 1936. godine prvi TV prijenos koji je bio dovoljno snažan da otputuje u svemir (Samo što Hitler nije, na svu sreću, uspio dugoročno uspostaviti Treći Reich). Al’ inače divno, zar ne?

Jednako kao što je Hitler putem medija prvi manipulirao milijunima ljudi, jer tko kontrolira medije, kontrolira i ljude, to su dugo radili i Ameri (ne pričam o Internetu. To je sasvim druga dimenzija). Njihova kultura se dugo godina propagirala i dovlačila do nas kroz televiziju pa čak i glazbu. Postavljala svoje temelje i privikavala nas na nju kao da je ona ono normalno – optimalno. To vrijeme je prošlo, naravno, čim smo počeli razmišljati svojom glavom.

Još mi se nešto ruje po glavi. Baš kao što se je nekad, ne tako davno, vršilo nasilno pokrštavanje, ista stvar se danas događa, a radi se o nasilnoj demokratizaciji. Tu mi opasno ide na živce zato što ne možeš i ne smiješ čovjeku koji je do jučer lovio hranu lukom i strijelom dati u ruke, iz neba pa u rebra - pušku. Kao da dijete umjesto u hodalicu stavite da se kreće automobilom. Jednostavno je nelogično i kontraproduktivno preskakati međukorake. Ne želim i neću zalaziti u početke američke povijesti kada su doveli do ruba istrebljenja Indijanaca, poubijali na milijune bizona, nakon toga vršili istrebljenje i represiju nad crncima, a sad su na meniju arapski narodi. Ta njihova odbojnost prema drugim rasama mi nikada neće biti jasna. Still, velika riba jede malu ribu, and so on…

Da ne duljim… Amerika je carstvo našeg doba. Jednako kao što je bilo egipatsko, rimsko, osmanlijsko u svom vremenu… IMHO, njegovom vrhuncu smo čak mi bili svjedoci, još uvijek je pri svom vrhu, a uskoro će se ta linija početi spuštati, prvo polako, a onda vrtoglavo. Uvijek je tako. Do vrtoglavog spusta jakosti Amerike u globalnim razmjerima doći će usporedno s jačanjem neke druge nacije (smjena vlasti). Već sada je svaki drugi stanovnik svijeta žućkast, a pogađate (kao što mnogi predviđaju), sljedeća velesila mogla bi biti Kina. No ona je neka sasvim druga priča…

Najviše od svega me muči to što još uvijek imam neodoljivu želju otići u Veliku Jabuku.

In any case, It’s OK, ja sam za mir u svijetu.