Od 1992. godine, 3. prosinca obilježava se kao dan osoba sa invaliditetom. Ovogodišnji Svjetski dan osoba sa invaliditetom za temu ima digitalnu pristupačnost. Generalni tajnik UNa, Kofi Annan objavio je tekst u kojem govori o stvaranju nove Konvencije o pravima ljudi sa invaliditetom kao i angažiranju država na tom polju. Cijeli tekst u originalu na engleskom možete pročitati ovdje ili na francuskom ovdje.

Dio teksta prenosim: “Preko 10% stanovništva ima razne invaliditete, a informacijska i komunikacijska tehnologija ima veliki potencijal za napraviti značajna poboljšanja u životu ovih osoba koje putem ICTa mogu kompenzirati svoja psihička ili fizička ograničenja, te tako obogatiti svoju socijalnu i ekonomsku integraciju u zajednice povećavajući doseg dostupnih si aktivnosti.”

Više o temi pročitajte na blogu Blogowski.eu, otkud je i potekla ova inicijativa. Tamo imate i benere koje možete postaviti na svoj blog, slike za izradu bedževa ili možete ovom danu posvetiti post. Ili, pak, napraviti sve navedeno :)

Blogowski, koji me je i mailom kontaktirao kako bi proširio inicijativu, je na svom blogu dobro napisao da se “Jedna velika stvar sastoji od puno manjih“. Istina. Mogli bi “jedan dan stati i okrenuti se prema ljudima koji možda ne mogu ‘trčati’ istom brzinom kao mi i koji imaju realne probleme o kojima mi i ne razmišljamo dok se nama ne dogode.”

Najsmješnije, a bome i najkorisnije iskustvo imala sam sa VIPovom službom za korisnike. Sjetih ga se jučer nakon tipkanja prethodnog posta. Frendica spavalica, koja ima jaaako tvrd san, prespavala je jednu večer kod mene. Ja sam tada otišla van. Dogovorile smo se, pošto sam imala jedan par ključeva, da će mi ona otvoriti vrata kad dođem. Nakon što pozvonim, je li.

Tu večer sam bila u Tvornici. Znam da je bilo odlično jer sam došla doma u 6. Ako mi je dosadno, ne forsiram ostanak vani. Već je zora lagano svitala kad sam se vratila. Pozvonih na zvono u portunu jednom. Pričekam. Nitko ne otvara. Zvonim opet. Opet ništa. Ni glasa od nje. I tako više puta…

Nisam je mogla nazvat s mobitela jer nisam imala salda na računu, pa mi ostalo samo iživljavati se na zvonu. S time, pak, nisam htjela pretjerivati da pored frendice ne probudim cijelu zgradu. Zvono je fakat glasno i nalazi se u blizini vrata pa se čuje i u hodniku kat ispod i kat iznad. Pogotovo kad vlada jutarnja tišina.

Nisam htjela ni nasumce budit susjede da mi otvore ulaz u zgradu jer je ipak bilo 6 am, niti bi mi to pomoglo pošto su i vrata od stana zaključana, a ako ne čuje jedno zvono… Negdje sam je pola sata naizmjeničnom zvonjavom pokušavala probuditi. Ništa od toga. Spava ona. Već sam bila očajna jer sam znala da će spavat do podneva, a i ja bi išla u krpe.

I što sam napravila. Kao prava dama u nevolji nazvala sam VIPovu službu za korisnike, jedini broj koji sam mogla pozvati. Dečku koji se javio na prepad ispričah u kojoj sam situaciji, da me se ne bi odmah “riješio”. Onda, nakon što je uspio doći do riječi i nasmijati se, sam ga lijepo zamolila može li on nazvati taj i taj broj te reći curi da mi otvori vrata, jer će me inače uskoro netko pronaći kako spavam pred zgradom.

Tip iz službe je morao napomenuti da to inače ne smije raditi, ali da će iznimno samo ovaj put pomoći damsel in distress. Upalilo je. Ne znam je li zvao sa svog moba ili iz VIPa, glavno da je frendica čula zvonjavu. Za par trenutaka – zzz… i vrata se otvore. Uh. Smijeh.

Kad će više taj secure wireless tutto completo. Jedva čekam da se riješim svih ovih kabela koji vire prvenstveno iz kompa, a onda i iz ostalih utičnica. Em napajanje, em slušalice, em miš, em dsl, em spajanje na liniju, itd. E Tesla, Tesla… Prva stvar koju bi makla, i uskoro hoću, je USB modem. On je zauzeo centralno mjesto u stanu i gdjegod da kreneš moraš se barem okrznut’ o njega.

No to je najmanji problem koji imam s njim. Naime, ugovor s Iskonom, koji sam potpisala za XXLadsl, istekao je prošli mjesec. Ugovor je bio potpisan na godinu i pol. U slučaju da ga ne raskinem, on se nastavlja s uslugama kakve sam imala do tada. U međuvremenu su nam povećane brzine s 386 na 1024 kbps, a defaultni paket povećan je s 2 na 5 GB. Sve 5, ali…

Naravno da su, tek po isteku ugovora, počeli problemi. Veza mi je danima pucala od 5 do 10 puta dnevno i reconnectala se za koju minutu. Naporno. Osim toga, nerijetko se javljala i greška da je pukao T-Comov link prema meni na čije bi ponovno spajanje trebala čekati puno duže.

Nije mi bilo druge nego svako malo zvati Iskonovu podršku korisnicima, prijaviti jednu od dvije te iste greške, da bi oni dalje slali prijavu T-Comu, otkud bi me natrag zvali provjeravajući je li sve u redu. I bilo bi. Na kratko. Opcija koju preporučaju je restartnje modema, odnosno, da ištekam modem, restartam komp i uštekam USB nakon podizanja Windowsa. To bi upalilo, ponekad. Svejedno naporno.

Ekipa je inače sve brzo rješavala, to stoji, ali problem se još brže vraćao. Živciralo me je i nedirektno prijavljivanje nadležnima, što je pristojna gospodična iz Iskona objasnila time da ekipa tamo, ukoliko može, još uvijek preferira rješavati probleme svojih korisnika sama + T-Comova podrška nema pristup bazi podataka Iskonovih korisnika, tako da mi ona direktno ne može pomoći.

Noh… Što htjedoh reći. Što mi je T-Comova služba za korisnike otkrila kad sam im se “potužila” da mi veza puca. Siemensov USB modem kojeg koristim, pod 1, ofkors, ima rok trajanja koji mu je very likely istekao, pogađate, nakon godine i pol. Da mi je veza počela pucati ranije, za trajanja ugovora, dobila bi novi. Ali ne i sada.

Pod 2, Siemensov modem prilagođen je prvotnoj brzini, 386 kbps. No nije bilo predviđeno povećane na 1024, niti je ovaj uređaj prilagođen tome zbog čega dolazi do preopterećenja i pucanja veze, barem tako kažu. Hvala na povećanju brzina, ali ne hvala što nisam obaviještena na vrijeme o mogućim nuspojavama.

Ne znam što ću. Pun mi je kufer i T-Comove fiksne linije (koju rijetko koristim), i pretplate za 0,93 kn potrošenog telefoniranja, i duplih računa, i kabela, i pucanja veze (što se zadnjih dana smanjilo vjerojatno jer sam bila uporna, čitaj:dosadna:).

Wireless modem i mrežnu karticu ću kupiti, samo ne znam da li da ih integriram u sadašnji paket, ili da pređem na novu uslugu. Da je Iskon, dok je to još bio Iskon, pružio mogućnost telefoniranja i broadband pristupa Internetu po trenutnim uvjetima, odmah bi prešla tamo. Sad fakat ne znam…

Kako sam (napokon:) zalila komp s kavom pročitajte Dvanula.

Keelingova krivulja je graf koji prikazuje varijacije koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi. Krivulja je dobila ime po njenom “ocu” - Charlesu Davidu Keelingu. On je prvi, počevši 1958. na Havajima, redovito mjerio koncentraciju ugljičnog dioksida u atmosferi. Graf pokazuje da ljudske aktivnosti povećavaju efekt staklenika koji uzrokuje globalno zatopljenje

Mjerenja prikazuju stalan porast prosječne vrijednosti koncentracije CO2 u atmosferi od otprilike 315 dijelova na milijun po volumenu (ppmv) 1958. do preko 380 ppmv 2006. godine. Smatra se da je uzrok povećanja koncentracije u izgaranju fosilnih goriva, te da se posljednjih godina proces ubrzava zbog sve većeg izgaranja istih goriva te topljenja polova i “vječnog leda”.

Ovo je poduprto mjerenjima koncentracije ugljičnog dioksida u prastarim mjehurićima zraka zatočenim u polarnoj jezgri koja pokazuju da je prosječna razina koncentracije CO2 prije nekoliko tisuća godina bila između 270 i 280 ppmv, da bi na početku 19. stoljeća počela naglo rasti.

Keelingova krivulja također prikazuje cikličke varijacije od oko 5 ppmv svake godine što je u korelaciji s sezonskom promjenama na Zemlji uzrokovanim zarobljavanjem ugljičnog dioksida od svjetske vegetacije.

Većina vegetacije nalazi se na sjevernoj hemisferi, pošto je tu smješten veći dio kopna. Razina CO2 u atmosferi smanjuje se za vrijeme proljeća na sjevernoj hemisferi kada novoizrasle biljke udišu ugljični dioksid iz atmosfere (fotosinteza). Razina se ponovno povećava, odnosno plin se vraća u atmosferu za vrijeme jeseni na sjevernoj hemisferi kada lišće s biljaka otpada.

Izgled grafa mjerenja na Havajima pogledajte ovdje, a nešto više o krivulji možete pročitati tu.

“Elektronički div Toshiba konstruirao je printer koji koristi plastični papir koji se može ponovno koristiti stotinama puta”, uz što oslobađa puno manje količine ugljičnog dioksida. Više na Jutarnjem.

Efekt staklenika u SKUCu: Predavanje, breakbeat tulum, izložba “Mama di je Bog”, performans Teatra “…”:”Pokretna slika kao dodatak prostoru”. Start u 21h, upad free, osim na “tulum” koji košta 20/30 kn. Ostatak najave na H-alteru.

…tri stvari. A tko pita ne skita. Oliti, tri zašto i nijedno zato. Zasad.

…
1. Zašto se proizvode automobili koji mogu dostići brzine od 200, 250 i više kilometara na sat ako su najviše dozvoljene brzine kretanja automobila, po mojim saznanjima, limitirane na 130 km/h, i to samo na autocestama?

Ne radi se o kolima hitne pomoći, policijskim ili inim, već onima koje svi vozimo. Netko mi je u društvu gdje sam spontano i znatiželjno ispalila ovo pitanje odgovorio “Pa zbog Nijemaca! Na njihovim autocestama nema ograničenja.” To mi je bilo čudno pa sam kasnije nazvala tatu koji često vozi po inozemnim prometnicama i pitala ga ima li ograničenja na Njemačkim autocestama, ili negdje drugdje. Prvo je dugo mozgao jer ga je pitanje iznenadilo, a onda je rekao da formalno nema, ali da se preporuča brzina do 130, što sam ja protumačila kao “Molimo Vas, ne vozite brže od 150 km/h”.
Možda mi je nešto promaklo, ali ako je neprilagođena brzina jedan od najvećih uzročnika fatalnih prometnih nesreća, zašto se proizvode auti za masovnu upotrebu koji su na taj način opasni? Dan nam je izbor, stavljeni smo na kušnju…? Pri brzini od 200 na sat ne znam kakav pojas, ABS ili oblak pamuka neće te spasiti. Nažalost.
Mislim, briga me koliko brzo može auto ići i pokazuje li kazaljka na brzinomjeru gornju granicu od 200km/h+ ako ga ne smijem i ne želim tako voziti. Sigurnost prije svega. To je po meni jedan od razloga zašto se okrenuti, recimo, automobilima na struju. Oni trenutno ne mogu dostići velike brzine. Što vjerojatno neće ostati tako, ali opet je bolje nego ovako. Ako se nekome žuri, neka krene na vrijeme :)

…
2. Zašto se osobe s izrazito niskim razinama socijalne i emocionalne inteligencije (uz to s visokim IQom) upuštaju u pokretanje, konkretno web servisa koji ovisi o interakciji s korisnicima, drugim ljudima?

Ako nemaš “osjećaja za druge”, nisi spreman izdvojiti pola sata/sat dnevno, i više ako treba, da bi odgovorio kao čovjek čovjeku na upite korisnika o kojima ovisiš i izdižeš se iznad istih te pritom nisi iskren kada to zaista treba biti, misliš li da to korisnici kad-tad neće primijetiti i da će ostati vjerni tvojoj usluzi? Sumnjam…

* Update (23. 11.): Siniša je u svoj postu SN -umjetnost komunikacije u web 2.0 svijetu fino obrazložio način pristupa korisnicima.
…
3. Zašto kod nas nisu po defaultu dostupne ekološke kante za smeće? (Tako ih nazvah, ne znam kako se točno zovu.) Znate one koje nemaju samo jednu rupu, već više njih u kojima se otpad razvrstava ovisno o njegovu sastavu.

Frendica kaže da je to vani normalna pojava, u javnoj i privatnoj upotrebi, te da joj nije jasno zašto ih kod nas još nema. Lijepo doma imaš hrpu smeća, staklenog, organskog, papirnatog, plastičnog, tkanine, ovisno o tome što često koristiš, i bacaš ga u odgovarajuću (pripadajuću) skupinu. Imaš i jednu miješanu za ostalo.
Smeće je fuj kad ga nagomilaš na hrpu i znaš da iz toga neće ništa dobro izaći. Zašto to u startu ne riješiti? Trebalo bi samo imati prigodnu posudu te mrvicu razmisliti prije nego nešto baciš. I, naravno, pred ulazom u zgradu/kuću istu takvu, samo veću.
Balkon će mi se pretvoriti u gomilu stakla, papira, PET ambalaže, baterija, kartona, odnosno svega onoga što negdje po okolnim kvartovima mogu odložiti za reciklažu. Baš mi fali jedna takva kanta, koju imam improviziranu, da mi dovede u red taj kaos. Ne treba biti prevelika, ali da bude dostatna. Ako netko zna gdje je mogu kupiti, nek’ javi. + Imam i hrpu e-otpada, no o tome za koji dan…

Redemption song (Marley): “…emancipate yourself from mental slavery.”