Ajme kako mi se jučer blog ego obradovao pri pogledu na statistike. U samo jednom danu oko 90 jedinki je preko Gugla došlo na moj sajt u potrazi za pojmom ‘liby’. Inače, ukupan broj referera na taj pojam nije ni četvrtina jučerašnjih.
Čim sam to vidjela, složio mi se upitnik posred čela – tko me to tražio? Zašto, pobogu? Pomislih da je došlo do greške pri obradi statističkih podataka, ili da sam nekim čudom doslovno preko noći postala najtraženija roba na Internetu. Da baš, blogerica koja većinom brije o klimatskim promjenama, not possible :)
Kolegi blogeru sam opisala čudan i nemoguć trend među mojim refererima, a on mi je, kao vrsni poznavatelj međunarodne političke scene, odmah pojasnio o čemu se radi kazavši da to nije ništa neobično. Naime, vrlo aktualan i tražen je zapravo I. Lewis “Scooter” Libby Jr., američki odvjetnik i bivši službenik Bijele kuće osuđen po 4 točke optužnice (od 5) vezane uz takozvanu ‘Plame aferu’.
Libby je, nakon Johna Poindextera, najviše pozicionirani djelatnik Bijele kuće osuđen zbog skandala vezanog uz Vladu. Prije nego što je optužen, bio je Šef osoblja potpredsjednika Dicka Cheneya (Libby je bio Cheneyu ono što je Cheney Bushu, odnosno, ono što je u Zapadnom krilu Leo McGarry bio Jedu Bartletu), pomoćnik potpredsjednika za nacionalnu sigurnost i pomoćnik G. W. Busha, od 2001. do ‘05.
Protiv Libbyja je 28. listopada 2005. Ministarstvo pravosuđa podiglo optužnicu za 5 kaznenih djela. Jedno za ometanje pravosuđa i po dva za lažne izjave i krivokletstvo. Optužnica je posljedica Plame afere, koju neki smatraju većom od Wategratea. Radi se o navodnom neautoriziranom otkrivanju identiteta CIAine zaposlenice Valerie Plame (udata Valerie E. Wilson), tajne operativke u istragama o oružju za masovno uništenje i supruge bivšeg veleposlanika Josepha Wilsona.
Odmah nakon podizanja optužnice, Libby je dao otkaz. Suđenje je počelo 16. siječnja 2007., a zaključeno je optužujućom presudom po 4 točke optužnice nakon deset dana, 6. ožujka (eto i razloga masovnom dolasku polupismenih posjetitelja drugog govornog područja na ovaj blog).
Novinarka NY Timesa kojoj je Libby odao podatke je Judith Miller. Ona je završila u zatvoru 85 dana jer nije htjela reći istražnoj poroti sadržaj svog razgovora s Libbyjem. Konačno je na svom svjedočenju 2006. otkrila bilješke sastanaka. U njima stoji da je Libby odao činjenicu da je Wilsonova (ambasadorova) žena zaposlenica CIAe. Spominje se i (tajno) ime Valerie Flame, te da je ista umiješana u putovanje svoga muža u Niger.
Wilson (muž), po navodnom nalogu CIAe, bio je poslan u Afriku da sazna trguje li Irak takozvanim yellowcake uranom s Nigerom. Razlog ovome putovanju je otkriće Britanske Vlade da je Saddam bio zatražio velike količine urana iz Afrike. Wilson je, inače protivnik rata u Iraku, nakon istrage ustvrdio da nema nikakve prodaje urana toj bliskoistočnoj zemlji. Nigerski predsjednik Mayaki mu je navod objasnio kao ugovore o proširenju trgovinskih veza s Irakom. Wilsonove tvrdnje žustro su napadane od Vlade SADa kao netočne.
Wilson je bio u Africi 2002. godine, dok je invazija na Irak započela u ožujku 2003. Naravno da Irak razvija oružje za masovno uništenje, tvrdila je tada Busheva administracija, a mi moramo spasiti Ameriku i svijet od te opasnosti, bili su prvi razlozi SADovog napada na tu zemlju. Kao što znamo, oružje za masovno uništenje koje je Irak navodno razvijao, nikada nije pronađeno.
Kako se u ovu cijelu priču uklapa Scooter Libby? Mnogi novinari špekuliraju da je on ispao “žrtveno janje” u pokušaju diskreditiranja protivnika rata u Iraku. Osim njega nitko nije optužen ni osuđen za curenje podataka, što je čudno obzirom da se kao izvori gorespomenutih informacija navode dva visoka državna dužnosnika. Naime, Karl Rove drugi je, nikada optuženi, izvor spornih podataka, što je dokazao voditelj istrage SAD v. Libby, Patrick Fitzgerald. Treći lik u priči je također visoki državni dužnosnik Richard Armitage.
Osim Judith Miller i njenog uredskog kolege Matthewa Coopera, koji su pred federalnim sudom u Washingtonu objavljeni kao svjedoci federalnog zločina otkrivanja identiteta tajnih vladinih dužnosnika (Cooperov izvor je navodno bio Karl Rove prije Novakove kolumne – vidi ispod), javlja se nekolicina novinara koji tvrde da su još ranije znali sporne informacije.
U prvom redu to je Robert Novak, konzervativni kolumnist NY Timesa, čiji su izvori također bili dva visoka državna službenika. Kao njegov primarni izvor odavanja Plameinog identiteta navodi se Bob Woodward, sudionik u razotkrivanja poznate Watergate afere (kasnije je Karl Rove preuzeo tu ulogu). Novak je u svojoj kolumni objavio da Wilson zapravo nije CIAin zaposlenik, već da je to njegova žena, Valerie Plame. Drugi koji tvrde da su imali informacije o Plameovoj su Tim Russert, Hugh Sidey, Clifford May, Andrea Mitchell… Da se naslutiti da Libby nije bio jedini koji je sipao informacije te da je zaista ispao “fall boy“.
Osuđenog Libbyja čeka kazna do milijun dolara ili do 30 godina zatvora zato što je ometao istragu lažući kako je došao do podataka o Plameovoj, te jer je nanio dotičnoj veliku štetu. Prvo je odao podatke novinarki, a onda je u istrazi to opovrgnuo (kome je, kada i što rekao, duga je priča, duža od ovog posta). Najzanimljivije je da je Libby izjavio kako je to napravio uz Cheneyevo (spominje se i Bushevo) odobrenje.
Informacije su navodno ‘procurile’ u javnost s namjerom da se diskreditira Wilsona, kao kritičara rata u Iraku, te da se isto napravi i kompletnom opozicijom Bushevoj administraciji. Bush je nakon izbijanja afere prvo izjavio da sumnja kako je to napravio itko iz njegova ureda, onda da sumnja kako će se pronaći izvor curenja podataka, da bi kasnije zagrizao za pronalaženje krivca (Karl Rove nikada nije bio ‘na tapeti’, iako je postojao veliki pritisak javnosti na njega).
Bush, Cheney i Collin Powell ispitani su tokom istrage, no nisu bili pozvani da svjedoče na suđenju (kao ni ijedan državnik s te pozicije ikada, iako je najavljen poziv Cheneyu). Libby je, u ovom promjenjivom postupku, pred sudom izjavio da nije kriv, a ispao je dokazano kriv pred očima pravde za krivokletstvo (dvije točke optužbe), ometanje federalne istrage i davanje lažnih izjava federalnim istražiteljima (ne znam što se dogodilo s optužbom odavanja tajnih podataka o CIAinoj djelatnici, to je također kazneno djelo).
Cijela priča može se svrstati u kategoriju teorije urote i zavjere gdje se unaprijed zna tko će ‘izgubiti glavu’. Libby je dobio zeleno svjetlo za odavanje tajnog identiteta CIAine operativke, ali valjda nije znao s kojim je razlogom to trebao učiniti, u kojem će smjeru priča krenuti i kakve će posljedice zbog toga snositi on i samo on.
Kao rezime, svidio mi se je dio teksta Howarda Finemana iz Newsweeka koji analizira slučaj na ovaj način: “Grananje iznenadne, vehementne presude u suđenju Scooteru Libbyju – da je lagao, opetovano, puno – ne radi se uopće o Scooteru Libbyju. Radi se o tome kako smo i zašto započeli rat s Irakom, i kako nas je potpredsjednik Dick Cheney tamo doveo.”
Zanimljivo, SAD v. Lewis Libby prvi je federalni slučaj u kojem je nezavisnim blogerima dat kredibilitet jednak onome što ga imaju reporteri tradicionalnih medija, rekao je Robert Cox, predsjednik Media Bloggers Association. Iako se mnogima blogerima omakne ‘b’ viška pri upisu mog nicka, drago mi je, ja sam Liby. Ako vas zanima otkud mi naziv, pročitajte o meni unos.
Oni koji su scrollali do dna posta jer im se nije dalo čitati cijeli slučaj (potpuno vas razumijem), mogu pogledati video koji obrađuje temu - News War.
These icons link to social bookmarking sites where readers can share and discover new web pages.
