“Pismo napisano 2070.” sam dobila mailom povodom jučerašnjeg Svjetskog dana voda (hvala S.) u obliku PP prezentacije koju sam pretipkala jer mi se učinila vrijedna pažnje. Inače, “Deklaracijom od 22. ožujka 2003. na Ministarskoj konferenciji UN razdoblje od 2005. do 2015. proglašeno je međunarodnim desetljećem akcije pod nazivom “Voda za život“.

Ne vjerujem da će generacije koje dolaze doživjeti ono što u nastavku možete pročitati. Nadam se, jer Pismo zvuči kao zastrašujući SF. Dokument, objavljen u reviji “Crónica de los Tiempos“, datira iz travnja 2002. godine. Originalne slajdove možete pogledati ovdje.

(Podsjetnik: Sutra, 24. ožujka pozvani smo da se pridružimo akciji Shutdown Day 2007. I can :)

Jučer ujutro sam pod vratima našao čudno omotnicu. Papir je bio hrapav i siv, kao da je mješavina papira i kovine. Marke nije bilo, a moja adresa je bila napisana jasno i pravilno. Znatiželjan sam otvorio pismo. Pismo je bilo napisano rukom i rukopis mi se učinio poznat. Još je čudniji bio datum i sadržaj pisma, koje vam dajem u nastavku.

“U godini 2070.-toj smo. Upravo sam napunio 50 godina, ali kao da ih imam 85. Imam teške probleme, jer pijem malo vode. Mislim da mi je preostalo još malo vremena. Danas sam jedna od najstarijih osoba u društvu.

Sjećam se kad mi je bilo 5 godina. Sve je bilo sasvim drugačije. U parkovima je bilo puno drveća, kuće su imale lijepe vrtove, a ja sam si mogao priuštiti punu kadu vode ili stajati cijeli sat pod tušem. Sada za čišćenje upotrebljavamo maramice navlažene mineralnim uljima.

Prije su sve žene imale lijepu kosu. Sada si moramo brijati glavu, da je čista bez uporabe vode. Prije je moj otac prao auto vodom koja je tekla iz cijevi. Sada djeca ne mogu vjerovat da se voda upotrebljavala na takav način.

Sjećam se mnoštva oglasa “Štedi vodu”, ali nitko ih nije poštivao i ljudi nisu mogli ni misliti da bi vode moglo nestati. Sada su sve rijeke, potoci, jezera, slapovi i mora kontaminirani do te mjere da se to više ne može popraviti ili ih uopće više nema.

Cijelo područje oko nas je jedna velika pustinja. Infekcije probavnog sustava, kožne bolesti i infekcije urinarnog trakta su osnovni uzroci smrti. Industrija je paralizirana, nezaposlenost je dramatična. Postrojenja za čišćenje vode su glavni izvor zaposlenja, plaćaju pitkom vodom umjesto novcem…

Napadi za čašu vode su na napuštenim ulicama svakidašnja pojava… Hrana je 80% sintetična. Nekada su govorili da odrasla osoba treba popiti 8 čaša vode na dan. Danas jedva popijem pola čaše! Ako imam i toliko!

Odjeću nakon nošenja bacamo, jer je grozna. Morali smo se vratiti starom izvoru, jer vodovodna mreža ne radi nema vode. Izgled ljudi je vrijedan sažaljenja. Izobličena tijela, dehidrirana koža puna rana zbog ultraljubičastih zraka, jer više nema ozonskog omotača oko Zemlje.

Zbog isušenosti je koža 20godišnje djevojke kao kod 40godišnjakinje. Znanstvenici proučavaju razne mogućnosti, ali rješenja nema. Voda se ne može proizvesti. Više nema dovoljno niti kisika, jer više nema drveća. Pomanjkanje kisika je znatno snizilo kvocijent inteligencije novih generacija.

Morfologija sperme ljudi se promijenila. Posljedica toga su djeca rođena s deformacijama, mutacijama i problemima u radu unutarnjih organa.

Vladi moramo plaćati zrak koji udišemo. 137 m3 za odraslog čovjeka. Oni koji ne mogu plaćati, moraju otići iz ‘područja s ventilacijom’ gdje su ogromna mehanička pluća koje rade na sunčevu energiju. Zrak nije dobre kvalitete, ali može se disati. Prosječna starost je 35 godina.

U nekim država još uvijek postoje oaze s vegetacijom uz rijeke, ali ih strogo čuva vojska. Voda je postala dragocjenost, skuplja od dijamanata ili zlata…

Nema više drveća jer skoro nikada ne pada kiša, ako pada, pada kisela kiša. Zbog atomskih pokusa i jake industrije s kraja 20. i početka 21. stoljeća, godišnja doba su se drastično promijenila. Ljudi su bili upozoreni na ta djelovanja, upozoreni da treba zaštititi okoliš, ali nitko nije mario za to.

Kad me moja kći moli, da joj pričam kako je bilo kad sam bio mlad, pričam joj o tome kako su šume bile lijepe. Pričam joj o kiši, o cvijeću, kako je bilo lijepo kupati se u rijeci, loviti ribu i piti vodu do iznemoglosti. I o tome kako je ljudima bilo lijepo…

Ona me pita “Oče! Zašto više nema vode?” tada osjetim strašno stezanje u grlu! Ne mogu pobjeći od osjećaja krivnje, jer pripadam generaciji koja je uništila okolinu, koja jednostavno nije dovoljno ozbiljno shvaćala sva ta upozorenja…

Sada naša djeca plaćaju visoku cijenu. Ozbiljno mislim da se više neće moći živjeti na Zemlji, jer je okolina uništena do te mjere da više nema povratka. Kako bi se rado vratio unatrag i ljudima objasnio kamo vodi njihov nemar, dok je još bilo vremena da se spasi naš planet!”