Planet Zemlja
BBCjev serijal Planet Zemlja, kako kažu, jedan je od najzahtjevnijih dokumentarnih projekata na kojima je ta medijska kuća radila, a okarakteriziran je kao “konačan pogled na raznolikost našeg planeta”. Mi smo ga u prilici gledati svake nedjelje u popodnevnim satima na prvom programu HTVa. Iako preko tjedna televiziju ne palim sve do večernjih vijesti, kao nadomjestak za skoro cjelodnevan rad računala, obavezno se nedjeljom, ukoliko sam doma, sjednem na kauč i kliknem na crveni on gumbić te pogledam spomenuti dokumentarac.

On me je na više načina oduševio. Prvenstveno jer puno toga naučim, a to je ono što najviše volim. Svaki put čujem i vidim hrpetinu intrigantnih podataka koje do tada nisam znala. Opisivati prikazane slike je nemoguće, pa neću trošiti virtualni prostor pokušavajući ih dočarati. Najradije bi da mogu s ekipom istraživača otputovati na ta odredišta i sve ih osobno doživjeti, pa vam o tome pisati. Noh… Ako vas zanima, i sljedeće je nedjelje novi nastavak na programu (ako se ne varam, nažalost i posljednji), pa možemo barem tako ‘istraživati’ planet. Ja ću u narednim pasusima izložiti samo nekolicinu stvari koje sam popodne pohvatala.

U divljini
Današnja epizoda serijala Planet Zemlja – Budućnost nazvana je U divljini. Smatra se da je “divljina” zapadnjački skovan pojam koji se odnosi na dijelove Zemlje gdje je nastanjen jako mali broj ljudi. Radi se o oko 0.7 posto svjetske populacije. Po toj definiciji, na divljinu, kako tvrdi Russell Mittermeier, otpada 40% zemlje (inače, samo četvrtina kopna je potpuno nenastanjena), od čega je zaštićeno 12 posto područja. Divljina kao takva igra itekako važnu ulogu u održavanju ravnoteže svjetskog ekosustava.

Problem s divljinom (ne jedini) je taj što u njoj borave velike životinje poput slonova i velikih mačaka kojima je potrebno puno više prostora nego što ga imaju na raspolaganju, pa one zadiru i u nastanjena i njima više neprilagođena područja. Inače, utjecaj klimatskih promjena na ta područja praktički je iz godine u godinu vidljiv golim okom. Iako ima i takvih, teško je biti skeptik i tvrditi da su tako rapidne promjene prirodan ciklus Zemljine klime koja je bila relativno stabilna proteklih 6 do 7 tisuća godina. Činjenice o trenutnom stanju Arktika i Atlantika više-manje su svima poznate, a isušene rijeke, pogotovo u pustinjskim predjelima Zemlje, također postaju svakodnevica.

Kukci u štrajku
U novonastalim okolnostima, ni male životinje ne smije se zanemariti. Stručnjaci su, između ostalog, pričali o tome kako megakompanije postanu osjetljive na ekološka pitanja tek kada im ekonomski stručnjaci pod nos stave iznose koje bi trebali iskeširati u slučaju da, primjerice, kukci odu u štrajk, odnosno da prestanu oprašivati cvjetove. U takvom scenariju se radi o stotinama milijardi dolara dodatnih ulaganja. Prestanak oprašivanja od strane kukaca bio bi nezamisliv udarac na proizvodnju hrane, pa tako, uzročno-posljedično i na naš opstanak. Sve je povezano, napisao je poglavica iz Seattlea. Nisu svi svjesni koliko ovisimo o zdravlju prirode.

David Attenborough, scenarist, jedan od govornika, i jedini kojeg sam prepoznala, na kraju je dodao (nešto u ovom stilu) da bi mi kao najdominantnija vrsta na Zemlji trebali uzeti u obzir moralnu odgovornost prema planeti, te spasiti što se spasiti da. I ostali stručnjaci se slažu s time da još nije kasno za djelovanje. Dobar dio epizode U divljini posvećen je šumama. Pretpostavlja se da će, ukoliko u narednim desetljećima preživi ikoja prašuma, to biti sjeverni dio Amazone koja je još u relativno dobrom stanju – u odnosu na njen južni, već devastirani dio. O tropskim šumama i deforestaciji već sam pisala. Odgovor na deforestaciju pronađen je u Costa Rici gdje su farmeri doslovno plaćeni da uzgajaju šume.

Štedi dok imaš
U postu nisam htjela spomenuti zanemarivanje rasta populacije (u postu Timeline klimatskih promjena stoji predviđanje da će 2050. godine na Zemlji biti 9.4 milijarde ljudi), niti da smo krajem prošle godine alarmirani da će nam 2050. godine trebati dva planeta poput Zemlje da bi zadovoljili potrebe stanovništva na ovom jednom. No, i to je potrebno još jednom napomenuti. Resurse (energiju, hranu, vodu…) moramo koristiti na održiv način. Resursa ima dovoljno, tvrde znanstvenici, samo što ih se rasipa i krivo raspoređuje. U tom kontekstu se uvijek sjetim one stare - “Štedi dok imaš”.

U dokumentarcu je u nekoliko navrata spomenuta Europska šuma Białowieża, što je bilo dovoljno da se sjednem i malo propitam Google i Wikipediju o čemu se radi, pošto za nju do sada nikad nisam čula.

Białowieża
Šuma Białowieża jedina je preostala iskonska djevičanska šuma u Europi. Smještena je oko granica dviju država – Poljske i Bjelorusije. Białowieża je ujedno i jedini preostali dio ogromne šume koja se je nekada prostirala po cijeloj Europi. Šume poput Białowieże davnih dana vladale su cijelom Europom, a ljudi su se tim područjem (negdje u 14. stoljeću) kretali većinom riječnim tokovima. Ceste i mostovi pojavili su se puno kasnije.

Današnji ostaci ostataka nekada prostrane šume ubrzano nestaju. Poljski dio šume zaštićen je kao Nacionalni park Białowieża, te zauzima (samo) 100 četvornih kilometara. Granica koja dijeli dvije spomenute države proteže se preko šume, a ona je za sada zatvorena za velike životinje i turiste. Bjeloruski dio šume djelomično je pretvoren u rezervat Belovezhskaya Pushcha koji je također otvoren za jako mali broj posjetitelja. Šuma Białowieża nekada je u cijelosti pripadala Ruskom Carstvu.

Kad sam već kod drveća, pogledajte kakvih sve ima. Ja ih zovem šampioni među drvećem, fantastični su (link via Borja). Ulovilo me, zanijelo, pa se opet maratonski raspisah. Nadam se da sam barem mali dio onoga što sam danas gledala, naučila i o čemu sam mozgala prenijela tu. Post sam nazvala po poljskoj šumi jer mi je njeno ime cijelo popodne zvonilo u glavi :)

Ovo je jedan brzinski i čisto informativan post obzirom da je Hrvatska danas ratificirala protokol iz Kyota. Kako će se stvari dalje razvijati ćemo vidjeti.

Hrvatska je Kyoto protokol potpisala 1999. godine, a danas ga je Hrvatski sabor i ratificirao uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime (Rio de Janeiro, 1992.). Tako smo postali 170. zemlja obvezana na ograničenje emisije stakleničkih plinova. Smanjenjem emisije za atmosferu štetnih plinova pokušava se smanjiti čovjekov negativan utjecaj na klimu. Na što nas ovaj, jedan od najvažnijih međunarodnih ekoloških dokumenata konačno obvezuje?

Od 2008. do 2012. godine moramo smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 5 posto u odnosu na baznu 1990. godinu. No, kao tranzicijska zemlja kojoj bi industrijski razvoj bio znatno usporen prihvati li se zadana granica koja je postojala navedene godine, a to je 31,12 milijuna tona, Hrvatska se je izborila za pomicanje te granice na emisiju do 34,62 milijuna tona ugljičnog dioksida godišnje. S tim pomakom došli smo u ravnopravan odnos sa ostalim zemljama potpisnicama.

Kako postignuti ovo smanjenje? U prvom redu navode se obnovljivi izvori energije poput vjetroelektrana u koje bi trebalo dodatno ulagati. Druga, i ne manje važna stvar je podizanje svijesti o energetskoj učinkovitosti kroz smanjenje potrošnje energije. Mislite da ne možete smanjiti svoje mjesečne račune za struju u vlastitom domu? E pa, varate se jer je otvorena besplatna linija za savjete o energetskoj efikasnosti o kojoj nešto više možete pročitati na objavljenom linku. Inače, udio energetike u ispuštanju stakleničkih plinova je čak 74 posto*.

Europska Unija si je zacrtala da će do 2030. godine smanjiti emisije stakleničkih plinova za 20 posto, a ukoliko se sve zemlje potpisnice slože, moglo bi doći i do smanjenja od 30 posto. Impresivno, no hoće li tako biti ostaje vidjeti… Kada je Kyoto protokol donesen, zašto i gdje možete pročitati ovdje. Ujedno možete saznati i koje dvije zemlje, jedne od najvećih zagađivača, još uvijek nisu obvezane ovim protokolom.

*Update (hvala B!K na informacijama, koji je na svom blogu objavio pregršt korisnih linkova za bolje razumijevanje teme): U sažetku izvještaja za 2005. godinu dostupog preko weba i na stranicama Ministarstva gospodarstva sljedeći su podaci: udio energetike u Hrvatskoj u emisijama CO2 je 29.9%, NOx 17%, emisijama SO2 50.1%.

Ti jedeš morske ježince?!?, bilo je pitanje koje mi je u čudu uputilo nekoliko znanaca. Da, odgovorih. Naime, meni je to najnormalnija stvar i gutam ih svako ljeto otkad znam za sebe. Čini se da malo dalje od obale i nije tako. Ljudi znaju ponešto o tome kao o dijelu neke prastare narodne legende, a ako znaju nešto više onda im je to jelo, najblaže rečeno - preegzotično. E pa, dragi moji, za mene je to prava mala delikatesa za koju, ako ju želim jesti, se moram malo i potruditi, a ljeto mi nije prošlo kako treba ako se nisam njima počastila. Dakle, evo (mog) priručnika kako uloviti i spremiti morske ježince, ili jednostavno - ježine kako ih mi u Dalmaciji zovemo.

Oprema potrebna za lov su maska za ronjenje i ne nužno surla, iako preporučam i nju. Tome, ukoliko niste vrstan plivač, možete dodati i peraje jer je s njima puno lakše brzo zaroniti i izroniti na površinu te se općenito kretati morem. Alat s kojim se love, odnosno vade ježinci može biti nožić. No bolje da uzmete neku duguljastu i tanku daščicu pošto nikad ne znaš u kojem ćeš smjeru zamahnuti rukom, pa možda i sebe ozlijediti. Osim toga potrebna je i kanta u koju će ih se stavljati. Najbolje je rješenje da netko barkom na vesla ide za vama pa da ih samo ubacujete unutra.

Inače, ježinci su pokazatelji čistoće mora. Tamo gdje je more bistro i neočišćeno biti će ih na stotine po morskom dnu, a ondje gdje je imalo prljavo teško ćete ih naći. Većinom se nalaze u plićacima. Moja slobodna procjena je do negdje četiri - pet metara dubine. Ne više od toga. Na većoj dubini nalaze se oni lijepi ljubičasto - bijeli ježinci, koji na sreću nisu jestivi. Kažem na sreću jer su puno rjeđi pa bi se njihov opstanak moglo lako ugroziti, što s ovima o kojima ja pričam nije slučaj. Upozorenje: ne dirajte male ježinke. Ima dovoljno velikih, pa nije potrebno ugrožavati one koji tek rastu. Uostalom, od njih neće ništa dobiti.

Kada ste se tako naoružani, buć u more i kretanje u potragu. Naiđete li na civilizaciju ježinaca uz obalno dno, morate znati da nisu svi ono što tražite. Naime, jestive su samo ženke. Delikatesa o kojoj je govora je zapravo ikra, ili butarga po dalmatinski, a nju imaju samo ježinke. Kako prepoznati ženke u odnosu na mužjake? Mužjaci imaju manji kostur i dulje bodlje. Isključivo su crni te na sebi nemaju nikakvu krinku. Ženke, s druge strane, imaju veći kostur i manje bodlje, a ima ih u raznim bojama. Mogu biti ljubičaste, žute, smeđe i crvene (crne su i one, radi se samo o odsjaju boje). Na sebi kao nekakvu masku s kojom se brane od uljeza i pokušavaju se stopiti s okolinom uvijek imaju i kamenčiće, alge ili ostatke drugih, mrtvih školjki.

Sad kada je i razlika uočena možete zaroniti i daščicom ih početi vaditi. No, nikada se ne ide na vrh ježinke, već ju se pokušava odvojiti od dna tako što se daščica stavi ispod nje, te trzajem prema gore odvoji od dna. Stavlja ju se u ruku i izranja prema kanti/barci. U jednom naletu, odnosno zaranjanju može ih se izvaditi do tri-četiri. No ne treba pretjerivati, lako je ponovno zaroniti (osim ako ne ronite s bocama kisika). To je to što se vađenja tiče. Kada ste ih izvadili dovoljno da se malo počastite, trk prema obali. Treba napomenuti da ježinke i nakon vađenja treba držati u morskoj vodi. I da, jedu se žive, a kako se to radi saznati ćete u sljedećem pasusu.

Ovo će sada zvučati surovo, ali tako je kako je. Jednostavno, uzmete živu ježinku i nožem je prerežete na pola. Možete i okomito i vodoravno. Ovisi o tome kako vam je lakše. Za ovaj postupak čak postoji i alat čiju sliku, nažalost nemam (izgleda kao kirurška oprema). Ono na što naiđete unutar ježinke nije sve jestivo. Samo onaj narančasto-žućkasti dio je ukusan. Tako da narezanu polovicu isperete u moru, a ono što ćete popapati ostane zalijepljeno uz kostur spremno za putovanje do vašeg želuca. Kostur bacite natrag u more, no ne u plićak, da netko ne ubode, već što daje od obale. S tim ostatkom se hrane razne ribe pa se tako hranidbeni lanac zatvara.

Koliko je meni poznato, morski ježinci nisu zaštićena vrsta (zaista ih ima puno, barem tamo otkud sam ja), pa oni koji su znatiželjni mogu se upustiti u ovu avanturu i kušati specijalitet na ovako naturale način, umjesto da ih traže po jelovnicima u restoranima. Još nešto, kada jedete butargu (ikru) od ježinke obavezno uz nju treba imati i komad kruha. Bez kruha jelo će biti bljutavo. A kad se ikra i kruh pomiješaju sa morskom soli, eee već mi sline idu na usta. Njam. A ako ste se potpuno spremili za ovo jelo, onda ćete imati i limun kojeg ćete nakapati na ikru i time se počastiti. Eto, to je u biti to. Inače, kažu da je ikra od morskih ježinaca afrodizijak. Tek toliko da znate ;)

Zbog razlika u pristupu, Dan planeta Zemlje zapravo se obilježava dva puta godišnje. Obzirom da sam preskočila prvi, zaostatak ću nadoknaditi danas, na drugi međunarodni Dan planeta Zemlje.

22. travnja
Kao odgovor na raširenu degradaciju okoliša, senator Gaylord Neslon pozvao je 22. travnja 1970. na nenasilno širenje svijesti i znanja o problemima u okolišu te taj dan nazvao Earth Day. Reakcija na poziv bilo je grassroot (spontano uključenje građana na lokalnoj razini) sudjelovanje preko 20 milijuna ljudi, aktivista, studenata i školaraca u SADu u raznoraznim događanjima.

Osim toga, tada je konačno došlo do izbijanja okolišnih problema u političke redove pa su mnogi važni zakoni s dugoročnim utjecajem prošli u tamošnjem Kongresu. Treba uzeti u obzir da je to vrijeme trajao rat u Vijetnamu, pa se dio programa događanja odnosio na protivljenje ratu. Javnost, pogotovo mlađi dio populacije, bila je jako osjetljiva na ovu temu te ju je zbog toga bilo lako mobilizirati.

Senator Nelson je izjavio da je Dan planeta Zemlje upalio zbog spontane reakcije milijuna ljudi te da se događaj na nacionalnoj razini praktički organizirao sam. Da nije bilo tako, vjerojatno se stvari ne bi razvijale tom brzinom i s toliko entuzijazma. Zanimljivo je dodati da su ljudi (diljem svijeta) izrazito senzibilizirani po pitanju plavog planeta kada su vidjeli prvu fotografiju Zemlje slikanu iz svemira, a koju su 1968., onako usput, slikali astronauti Apolla.

20. ili 21. ožujka
Ovi datumi odabrani su zbog toga što na jednog od njih pada točan trenutak proljetne ravnodnevnice. Odnosno, počinje proljeće na sjevernoj hemisferi, a na južnoj jesen, te dan svugdje traje jednako. Tada na Južnom polu Sunce zalazi te prekida 6 mjeseci dug dan, a na Sjevernom prestaje šestomjesečna tama.

Datum, bolje rečeno trenutak, prihvatila je i organizacija Ujedinjenih Naroda, te je 1971. njen glavni tajnik U Thant potpisao proklamaciju koja bi to i potvrdila. Zanimljivo, u točnom trenutku ravnodnevnice, Dan se obilježava zvonjavom “Japanskog zvona mira” kojeg je zemlja izlazećeg sunca poklonila Ujedinjenim Narodima.

John McConnell bio je prvi koji je predstavio ideju globalnog praznika nazvanog Earth Day na UNESCOvoj konferenciji o okolišu 1969. godine, iste godine kada je dizajnirana zastava Dana planeta Zemlje (slika uz post). Tada je McConnell dobio Thantovu podršku, gradonačelnik San Francisca pozitivno odgovorio, a ostalo je povijest… UN pomaže i organizaciju Dana planeta Zemlje koji se obilježava 22. travnja.

2007.
Danas se brojka sudionika u Danu planeta Zemlje popela na oko 500 milijuna ljudi iz 174 zemlje diljem svijeta. Žarište ovogodišnje pažnje otkriva slogan “Poziv na akciju protiv klimatskih promjena”. Problema s kojima su se ove godine ljudi bavili i na koje su skretali pažnju ima puno, ali očito je ovo najveći, odnosno najozbiljniji. O temi na ovom blogu možete više pročitati pod tagom klimatske promjene .

Hrvatska se 1990. godine pridružila obilježavanju Dana Zemlje, a Ministarstvo zaštite okoliša od 1999. novčano podupire projekte nevladinih udruga vezane uz zaštitu okoliša.

What are you doing for Earth Day? I’m blogging about it :)