Nisam znala da je na dan mog rođenja 12 jaja u SADu koštalo 0.90 dolara, niti da sam po indijanskom zodijaku djetlić ili po keltskom tisa. No, to me to pretjerano nije ni zanimalo sve dok nisam na dnevnom blogu o gadgetolikim pojavama naletjela na linkove koji vam totalno trivijalne i zabavne podatke o pojedinom datumu sasmu u facu. Noh, I asked for it.

Pa idemo redom. Začeta sam oko 18. listopada 1980. Datum je približno točan pošto znam da sam se ‘pojavila’ sa zakašnjenjem od tjedan dana, i u startu razljutila mamu. Možda zato imam i groznu manu, a ta je da – često kasnim. Tko bi ga znao…

Rođena sam u subotu (ha! u startu neradnički), u znaku Raka (‘mjesečevo dijete’). Moj broj je 1, te se odlično slažem s jedinicama, peticama i sedmicama. Sad ću počet isfuravat spiku, Ahaaa, ti si petica, pa naravno da smo se tako dobro skužili!, ili Sori, ti si dvojka. Znaš, ništa od toga, mi si nikako ne pašemo.

Kakorama kaže da je u srpnju 1981. naslovnica magazina Time bila prekrivena martini čašom u kojoj se nalaze maslina, slamka i bijeli prah, a tema broja je bila High on cocaine; A drug with status – and meance. Iste godine, Nobelovu nagradu za Medicinu dobio je Roger W. Sperry zbog postignuća na području istraživanja mozga. Zaista ne znam što će mi u životu ovi podaci, al’ eto, neka ih, zabavljaju me…

Dalje. Od celebrityja rođenih kad i ja znam samo Suzanne Vega, Giorgia Armanija i Johna Quincya Adamsa. Vrhovima glazbenih top ljestvica taj ljetni dan harali su: Diana Ross i Lionel Richie sa svojom Endless Love, Blondie sa Rapture, Dolly Parton sa 9 to 5… Zanimljivo bi bilo da imam i podatak za Hrvatsku, ili čak bivšu Jugu. Koji bi to tek hitovi bili…

Jako bitni podaci slijede! Duljina moga života ekvivalentna je psećem koji ima 3.6998 godina. Do sljedećeg rođendana imam 43 dana (počinjem s odbrojavanjem!;), a tada ću zapaliti 26 svijeća. Totalna trivia informacija – sa tih 26 svijeća može se zakuhati (samo?) 0.08 litara vode. Jeij, baš to ću raditi s njima. Zapravo, neću ih ni imati. Ni tortu, ni svijeće.

Što kažu drugi poznati kalendari/zodijaci:
. Kineski: 1981. godina bila je godina pijetla
. Aztečki: Zmija
. Indijanski: Djetlić. Biljka - divlja ruža.
. Egipatski: mjesec Paopyja, znak Anubis
. Hebrejski: 9. Tammuz 5741.
. Keltski: Tisa (biljka)
. Majanski: 12 baktun 18 katun 8 tun 1 unial 12 kin.
. Islamski: subota, 9. Ramadan 1401 (1401-9-9)

Moje drvo je Jela (sreća da mi to nije ime), a kamen je rubin za kojeg se kaže da može otvoriti nečije srce prema ljubavi. Kao da mi treba kamen za takvo nešto.

Datum kaže da imam izvanredan ukus, dostojanstva ko’ u priči i da volim sve što je lijepo. A bome i da lako mijenjam raspoloženja (samo u PMSu!), da sam tvrdoglava (dobro, ajde, priznajem da jesam, malo), da težim egocentrizmu, ali i da mi je jako stalo do bliskih mi ljudi. Ujedno sam poprilično skromna, ambiciozna, talentirana i pouzdana. Imam puno prijatelja i poznanika, bla, bla, and so on…

Još zabavne space trivie. Moj sljedeći rođendan na Marsu biti će u petak, 9. studenog 2007., a na Veneri u ponedjeljak, 24. prosinca ‘07. Ako svratim do Jupitera, sljedeći rođendan mogu proslavit u petak, 10. veljače 2017., a na Neptunu u utorak, 26. travnja 2146! Taj svoj rođendan neću doživjeti. Inače, stara (mlada) sam 0.15 neptunskih godina :)

Live Earth je 24satna serija od 9 koncerata koji će se 7. 7. 2007. odvijati na 7 kontinenata, spajajući više od 100 bendova i solo izvođača sa preko 2 milijarde ljudi kako bi se potaknuo globalan pokret za rješavanje klimatske krize. Nešto slično kao Live Aid ‘global jukebox’ by Bob Geldof, samo s drugačijom namjerom.

Live Earth doprijeti će do masovne publike putem neviđene globalne medijske arhitekture pokrivajući sve medijske platforme – TV, radio, Internet i bežične kanale, stoji na sajtu dotične organizacije. Koncerti će ostatku svijeta biti prenošeni uživo i putem MSNa.

Ovaj mega koncert označiti će početak višegodišnje kampanje pod vodstvom Alliance for Climate Protection, The Climate Group i drugih međunarodnih organizacija s ciljem da se natjera pojedince, vlade i korporacije na poduzimanje mjera za rješavanje problema, a čega drugog ako ne globalnog zatopljenja.

Al Gore (autor dokumentarca Neugodna istina i novopečene knjige Assault on Reason) predsjedavatelj je Alliance i partner Live Eartha. Kažu da je Gore uključen u manifestaciju kako bi utjecaj na mijenjanje ponašanja ljudi potrajao duže od samo jednog dana. Hm.

9 pozornica Live Eartha su: stadion Giantsa u New Yorku, Wembley u Londonu, Aussie stadionu u Sidneyu, Copacabana u Rio de Janeiru, Maropeng u Kolijevci čovječanstva (Johannesburg), Makuhari Messe u Tokiju, the Steps of the Oriental Pearl Tower u Šangaju, Arena HSH Nordbank u Hamburgu i stadion Inonu u Istanbulu.

Sve građevine (potrebne nadogradnje) na kojima će biti održani koncerti dizajnirati će i konstruirati inženjeri održivog razvoja kako bi utjecaj eventa na okoliš bio što manji, te da bi demonstrirali najnovija dostignuća na području energetske efikasnosti.

Event je glomazan. Između ostalih sudionika, uključila se i Madonna herself napisavši novu stvar Hey You isključivo za Live Earth, a nastupiti će na Wembleyu. Tu je i Microsoft himself koji, nakon prvih milijun besplatnih downloada navedene pjesme, za svaki sljedeći donira 0.25 dolara Allianci.

Na sajtu Live Eartha možete se registrirati i dobiti hrpu dodatnih informacija o samom događaju, naručiti bedž, čitati što ima novoga na njihovom blogu Going Green i u pozadini otkriti još veći pokret pod imenon - SOS. Ove godine mi se čini kao da se skoro cijeli svijet digao na noge.

Inače, na bener Live Eartha naletjela sam na sajtu Otvorenog radija koji je službeni radijski partner za Hrvatsku. Tamo sam otkrila i jedan novi domaći (riječki) bend stranog imena - Quasarr (valjda je ovo njihov coming soon… sajt). Njihova odlična stvar Arpeggio zainteresirala me za cijeli album, do kojeg još nisam uspjela doći.

(c) ESA - MEDIAS France

Envisat, satelit Europske svemirske agencije (ESA), napravio je najdetaljniji portret Zemlje ikad slikan iz satelita. 40 terabajta fotografija (ekvivalentne sadržaju 40 milijuna knjiga) prikupljane su od prosinca 2004. do lipnja 2006. godine, na visini od 790 kilometara, te obrađene kako bi se dobila globalna kompozicija koju možete vidjeti na slici uz post (čini mi se da se Sahara poprilično raskomodila po Africi).

Portret će biti korišten za praćenje klimatskih promjena (opseg i utjecaji) te proučavanje ekosustava. Ova mapa 10 puta je oštrija od bilo koje globalne satelitske slike do sada, a dio je EASAinog projekta GlobCover (mapa globalnog Zemljinog pokrova). Žao mi je što na blogu ne mogu objaviti veću fotku pa da se i tu vidi raskoš. Za veću rezoluciju klik ovdje. Nakon sredine lipnja, trebalo bi biti dostupno još ovakvih uradaka.

Post se nadovezuje na tekst Azijski smog mijenja klimu!, novo IPCCovo izvješće i moju (skromnu) želju da spasim tropske kišne šume. Ovo posljednje ne uključuje vezivanje lancima za drveće :)

Indonezija je svjetska država broj jedan ako se govori o veličini arhipelaga kojeg posjeduje. Razvedenost njene obale je tolika da broji oko 17 500 otoka. Indonezija je država broj četiri ako se govori o nastanjenosti zemlje. Ima oko 250 milijuna stanovnika. Indonezija ujedno zauzima i mjesto broj tri među državama koje prednjače sa emisijom stakleničkih plinova. Smjestila se odmah nakon SADa i Kine. Podatak vas iznenađuje? I mene je zbunio. Očekivala sam da će ‘broncu’ pobrati neka od etabliranih svjetskih industrijskih velesila. Ipak nije. Pobrala ju je zemlji u razvoju. Kako to?

Indonezijski otoci skoro cijeli su prekriveni tropskim kišnim šumama. Radi se o oko 353 milijuna jutara zemlje. Od toga je oko 148 milijuna jutara tropskih kišnih šuma namijenjeno proizvodnim svrhama. Ovo ogromno područje Vlada je dala u koncesiju raznim mega kompanijama koje imaju pravo sječe u regiji. U suradnji industrije sa šumskim požarima došlo je do toga da je Indonezija postala regija koja najbrže gubi svoju biološku riznicu, pa i bitku s globalnim zatopljenjem. Kakvu ulogu u emisijama CO2 i raspirivanju globalnog zatopljenja ima deforestacija?

Drveća na ekvatorijalnom području grupirana u tropske kišne šume za života usišu u sebe ogromne količine ugljičnog dioksida reciklirajući tako Zemljinu atmosferu. No, nakon sječe i paljenja drveća ona ga ispuštaju natrag u atmosferu pospješujući efekt staklenika. Kako Indonezija ubrzano ostaje bez glomaznih dijelova tropskih kišnih šuma, istovremeno postaje treći svjetski emiter ugljičnog dioksida koji se ispušta iz umrlog drveća, a do čega to dalje vodi znamo.

To nije jedini problem. Problem je u tome što je indonezijska Vlada razmjestila prioritete na taj način da su gospodarski rast i izvlačenje stanovništva iz siromaštva smješteni ispred globalnih problema (ne čudim se, samo navodim činjenicu). Ovo znači da nema fokusiranja na smanjenje sječe šuma, već da će se povećati broj tvornica na indonezijskim otocima, automobila na tamošnjim ulicama i milijuna tona CO2 u Zemljinoj atmosferi o kojoj svi ovisimo.

Nakon relativno optimističnog IPCCovog izvješća u kojem stoji da imamo i tehnologiju i novce za ograničenje katastrofalnih posljedica globalnog zatopljenja, uzbunile su se zemlje u razvoju, tranzicijske zemlje među kojima su prednjačile one azijske, Kina i Indija. Uz njih se je svrstala i Indonezija. Zašto su se uznemirile? Zato što su ograničenja emisija u IPCCovom izvješću praktički direktan udar na ekonomije zemalja u razvoju kojima su ti zahtjevi ipak - preskupi. Reakcije ne čude, a ne čudi ni već spomenuto predbacivanje odgovornosti za klimatske promjene na Zapad jer je, ne zavaravajmo se, on ipak najvećim dijelom kriv za promjene.

Što ovo znači? Dobro zaključuje Timeov novinar kada kaže da će, i ako se svijet bude uspješno borio protiv klimatskih promjena, rezultat biti određen od strane tranzicijskih zemalja. Dodaje da ako zemlje u razvoju (naročito azijske) odluče ignorirati globalno zatopljenje, i najradikalniji potezi razvijenog dijela svijeta mogli bi biti beznačajni. Njihove odluke uvelike će određivati u kakvom ćemo svijetu svi živjeti.

Postoje tri scenarija rješavanja problema podijeljena na Istok/Zapad, razvijene zemlje/zemlje u razvoju. Četvrta opcija je logički isključena.

1. Može doći do toga da breme sprječavanja klimatskih promjena u konačnici kukavički, tvrdoglavo i škrto ne preuzme nitko, pa da sve ode u propast. (nadam se da tako neće biti)

2. Moguće je da se Zapad sam financijski isprsi u svrhu višeg cilja (smanjenje emisija = normalan život na Zemlji sadašnjim i budućim generacijama). No, bez suradnje Istoka taj će potez biti puno, puno skuplji. Pošto su svi osjetljivi po pitanju ekonomije, to bi moglo dovesti do sukoba. Zašto? Zapad će plaćati saniranje, Istok će istovremeno potencirati problem koji će iz dana u dan rasti i postajati sve skuplji i skuplji, te će ignorirati njegovo rješavanje. Vrlo vjerojatno ovakva situacija vodila bi u konflikt čije smo iskre već vidjeli.

3. A situacija može ispasti i ružičasta. Svi se drže dogovora o ograničenju emisija nauštrb ekonomskog razvoja, više kod tranzicijskih, a manje kod razvijenijih zemalja. Temperature u narednih 50 godina porastu za samo podnošljivih 2 stupnja i sve za -5. (ovome se nadam)

Primam oklade na ponuđene scenarije ;)

Danas tropske kišne šume prekrivaju tužnih 6 posto Zemljinog kopna, u odnosu na 14 posto koliko ih je bilo. Ni daljnja predviđanja nisu sjajna. Do 2050. (ponovno ta katastrofična godina) se očekuje da će one potpuno nestati. Jedno i pol jutro kišne šume nestaje svake sekunde(!) ostavljajući za sobom takozvani uzorak riblje kosti (uzorak po kojem se sječe šuma, vidljivo iz ptičje perspektive). Ali ni to nije sve! Godišnje zbog sječe nestane oko 50 tisuća životinjskih i biljnih vrsta.
I sve to zbog nas.

Još 28. travnja Guardian je došao u posjed trećeg dijela četvrtog IPCCovog izvješća (mjere koje je potrebno poduzeti u svrhu ublažavanja posljedica globalnog zatopljenja). Izvješće je formalno objavljeno, iako ne puna verzija, jutros u Bankoku. Obilježje novog izvješća je strategija borbe protiv klimatskih promjena. U prethodna dva dijela svi smo ostali šokirani tada već znanom istinom o antropogenim klimatskim promjenama koje bi u narednim desetljećima mogle dovesti do porasta temperatura do 6 stupnjeva, and so on…

No u novom dijelu IPCCovog izvješća u žarištu pozornosti nalaze se ekonomske posljedice smanjenja emisije stakleničkih plinova na globalnoj razini, te načini kako to što jeftinije postignuti. Drastično smanjenje emisija (ako ga se države budu pridržavale) bi moglo podosta utjecati na razvoj zemalja, kako tranzicijskih tako i onih čije su ekonomije vodeće u svijetu. U svakom slučaju, vremena nema, razloga za brigu ima, a prioritete treba posložiti na pravi način.

Fokusirati ću se na ono oko čega su se IPCC znanstvenici složili, ono oko čega (skoro) nisu, te na ekonomske zavrzlame. Ukratko, znanstvenici i državnici iz preko 120 zemalja jednoglasno se slažu da imamo i tehnologiju i novce za ograničenje katastrofalnih posljedica globalnog zatopljenja. Kvaka je u tome što se treba djelovati ne danas/sutra, već - jučer.

Nekako se mora srezati globalna godišnja emisija ugljičnog dioksida nastala ljudskim aktivnostima za 50 do 85 posto (uh, 85 je pre preoptimistično). Ono što je uzbunilo znanstvenike je rapidno povećanje emisija stakleničkih plinova na globalnoj razini od 1970. do 2004. godine koje iznosi čak 70 posto.

Izvještaj nudi program u kojem se nalaze razni ostvarivi načini smanjenja emisija. Širok spektar tehnoloških mogućnosti (osobito proizvodnja i korištenje energije na učinkovitije načine) podcrtan je kao ključan u sedam ekonomskih sektora. Sa već dostupnom tehnologijom i onima koje će se pojaviti do 2030., smatra se da bi se izazov smanjenja emisije štetnih plinova mogao provesti sa što manje utjecaja na ekonomiju, odnosno relativno jeftino (a to je, čini se, ono što su svi htjeli čuti).

Naravno, naglašeno je korištenje solarne, nuklearne (hm) te energije dobivene iz vjetroelektrana, više energetski učinkovitih zgrada (pametne kuće), povećanje korištenja javnih gradskih prijevoza (bicikle!:) i biogoriva, te ‘zarobljavanje’ i pohrana ugljičnog dioksida. Za ove potrebe nisu objavljene nikakve konkretne mjere već se naglasak stavlja na brzu reakciju u tome smjeru.

Dogovor je postignut i oko stabilizacije koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi između 445 i 650 jedinica po milijunu (ppm). Ova razina potrebna je kako bi se u nadolazećim desetljećima porast globalnih temperatura zadržao na samo 2 stupnja, s čime bi se izbjegli ozbiljni klimatski poremećaji (porast bi, kako sam već napomenula, mogao biti i do 6 stupnjeva što je ravno katastrofi). Sadašnja koncentracija CO2 u atmosferi je 430 ppm.

Nisam ekonomist, pa me zanima obrazloženje sljedećeg (vrlo važnog) podatka. Ako je netko stručniji, molim laičko objašnjenje – procijenjeno je da bi ova ograničenja koštala 3 posto GDPa do 2030., te bi se sačuvalo 0.12 percentage points GDPa (lokalni troškovi mogli bi odstupati od globalnog prosjeka). Shvatila sam jedino da je to vrlo povoljna trampa. Apropo toga, Bill Hare (Greenpeace) je izjavio da je to niska cijela koju treba platiti kako bi se ublažio rizik većih klimatskih promjena. Što se bude sporije išlo u tom smjeru, to će troškovi po svjetsku ekonomiju biti veći.

SAD drži čelno mjesto zemalja s najvećim emisijama stakleničkih plinova. Na sastanku su se predstavnici ove zemlje, kako piše Guardian, držali iznenađujuće tiho. Mene to previše ne čudi obzirom da sam već pisala o cenzuri znanstvenika u SADu od strane busheve administracije. Kina, država koja se impresivno brzo razvija, nalazi se na drugom mjestu ove ne pohvalne ljestvice. I baš je Kina (zajedno s Indijom i ostalim zemljama u razvoju) imala više prigovora na ograničenja emisija (što je razumljivo). No na kraju je popustila pod pritiskom i prihvatila određena ograničenja emisija.

Zanimljivo, na ovotjednom (odvojenom) sastanku u Pekingu vođena je kampanja u kojoj se za klimatske promjene optužuju najveće industrijske zemlje Sjeverne Amerike i Europe. Njima se u prvom redu daje i predbacuje odgovornost da ih i riješe, te se traži od spomentih država da za to ne optužuju kasnije razvijene zemlje poput Kine i Indije.

Vezano uz temu - o tome kakav će učinak potpisivanje Kyoto protokola imati u Hrvatskoj, jako dobar tekst (komentar) napisao je Cronomy - KYOTO – Dio “jedan” (updated). Ne znam zašto mi ovaj link ne radi u komentarima među kojima sam ga i pronašla. Ponavljam se, no nužno - O čemu neće main mediji, o tome će blogeri :)