Planet Zemlja
BBCjev serijal Planet Zemlja, kako kažu, jedan je od najzahtjevnijih dokumentarnih projekata na kojima je ta medijska kuća radila, a okarakteriziran je kao “konačan pogled na raznolikost našeg planeta”. Mi smo ga u prilici gledati svake nedjelje u popodnevnim satima na prvom programu HTVa. Iako preko tjedna televiziju ne palim sve do večernjih vijesti, kao nadomjestak za skoro cjelodnevan rad računala, obavezno se nedjeljom, ukoliko sam doma, sjednem na kauč i kliknem na crveni on gumbić te pogledam spomenuti dokumentarac.

On me je na više načina oduševio. Prvenstveno jer puno toga naučim, a to je ono što najviše volim. Svaki put čujem i vidim hrpetinu intrigantnih podataka koje do tada nisam znala. Opisivati prikazane slike je nemoguće, pa neću trošiti virtualni prostor pokušavajući ih dočarati. Najradije bi da mogu s ekipom istraživača otputovati na ta odredišta i sve ih osobno doživjeti, pa vam o tome pisati. Noh… Ako vas zanima, i sljedeće je nedjelje novi nastavak na programu (ako se ne varam, nažalost i posljednji), pa možemo barem tako ‘istraživati’ planet. Ja ću u narednim pasusima izložiti samo nekolicinu stvari koje sam popodne pohvatala.

U divljini
Današnja epizoda serijala Planet Zemlja – Budućnost nazvana je U divljini. Smatra se da je “divljina” zapadnjački skovan pojam koji se odnosi na dijelove Zemlje gdje je nastanjen jako mali broj ljudi. Radi se o oko 0.7 posto svjetske populacije. Po toj definiciji, na divljinu, kako tvrdi Russell Mittermeier, otpada 40% zemlje (inače, samo četvrtina kopna je potpuno nenastanjena), od čega je zaštićeno 12 posto područja. Divljina kao takva igra itekako važnu ulogu u održavanju ravnoteže svjetskog ekosustava.

Problem s divljinom (ne jedini) je taj što u njoj borave velike životinje poput slonova i velikih mačaka kojima je potrebno puno više prostora nego što ga imaju na raspolaganju, pa one zadiru i u nastanjena i njima više neprilagođena područja. Inače, utjecaj klimatskih promjena na ta područja praktički je iz godine u godinu vidljiv golim okom. Iako ima i takvih, teško je biti skeptik i tvrditi da su tako rapidne promjene prirodan ciklus Zemljine klime koja je bila relativno stabilna proteklih 6 do 7 tisuća godina. Činjenice o trenutnom stanju Arktika i Atlantika više-manje su svima poznate, a isušene rijeke, pogotovo u pustinjskim predjelima Zemlje, također postaju svakodnevica.

Kukci u štrajku
U novonastalim okolnostima, ni male životinje ne smije se zanemariti. Stručnjaci su, između ostalog, pričali o tome kako megakompanije postanu osjetljive na ekološka pitanja tek kada im ekonomski stručnjaci pod nos stave iznose koje bi trebali iskeširati u slučaju da, primjerice, kukci odu u štrajk, odnosno da prestanu oprašivati cvjetove. U takvom scenariju se radi o stotinama milijardi dolara dodatnih ulaganja. Prestanak oprašivanja od strane kukaca bio bi nezamisliv udarac na proizvodnju hrane, pa tako, uzročno-posljedično i na naš opstanak. Sve je povezano, napisao je poglavica iz Seattlea. Nisu svi svjesni koliko ovisimo o zdravlju prirode.

David Attenborough, scenarist, jedan od govornika, i jedini kojeg sam prepoznala, na kraju je dodao (nešto u ovom stilu) da bi mi kao najdominantnija vrsta na Zemlji trebali uzeti u obzir moralnu odgovornost prema planeti, te spasiti što se spasiti da. I ostali stručnjaci se slažu s time da još nije kasno za djelovanje. Dobar dio epizode U divljini posvećen je šumama. Pretpostavlja se da će, ukoliko u narednim desetljećima preživi ikoja prašuma, to biti sjeverni dio Amazone koja je još u relativno dobrom stanju – u odnosu na njen južni, već devastirani dio. O tropskim šumama i deforestaciji već sam pisala. Odgovor na deforestaciju pronađen je u Costa Rici gdje su farmeri doslovno plaćeni da uzgajaju šume.

Štedi dok imaš
U postu nisam htjela spomenuti zanemarivanje rasta populacije (u postu Timeline klimatskih promjena stoji predviđanje da će 2050. godine na Zemlji biti 9.4 milijarde ljudi), niti da smo krajem prošle godine alarmirani da će nam 2050. godine trebati dva planeta poput Zemlje da bi zadovoljili potrebe stanovništva na ovom jednom. No, i to je potrebno još jednom napomenuti. Resurse (energiju, hranu, vodu…) moramo koristiti na održiv način. Resursa ima dovoljno, tvrde znanstvenici, samo što ih se rasipa i krivo raspoređuje. U tom kontekstu se uvijek sjetim one stare - “Štedi dok imaš”.

U dokumentarcu je u nekoliko navrata spomenuta Europska šuma Białowieża, što je bilo dovoljno da se sjednem i malo propitam Google i Wikipediju o čemu se radi, pošto za nju do sada nikad nisam čula.

Białowieża
Šuma Białowieża jedina je preostala iskonska djevičanska šuma u Europi. Smještena je oko granica dviju država – Poljske i Bjelorusije. Białowieża je ujedno i jedini preostali dio ogromne šume koja se je nekada prostirala po cijeloj Europi. Šume poput Białowieże davnih dana vladale su cijelom Europom, a ljudi su se tim područjem (negdje u 14. stoljeću) kretali većinom riječnim tokovima. Ceste i mostovi pojavili su se puno kasnije.

Današnji ostaci ostataka nekada prostrane šume ubrzano nestaju. Poljski dio šume zaštićen je kao Nacionalni park Białowieża, te zauzima (samo) 100 četvornih kilometara. Granica koja dijeli dvije spomenute države proteže se preko šume, a ona je za sada zatvorena za velike životinje i turiste. Bjeloruski dio šume djelomično je pretvoren u rezervat Belovezhskaya Pushcha koji je također otvoren za jako mali broj posjetitelja. Šuma Białowieża nekada je u cijelosti pripadala Ruskom Carstvu.

Kad sam već kod drveća, pogledajte kakvih sve ima. Ja ih zovem šampioni među drvećem, fantastični su (link via Borja). Ulovilo me, zanijelo, pa se opet maratonski raspisah. Nadam se da sam barem mali dio onoga što sam danas gledala, naučila i o čemu sam mozgala prenijela tu. Post sam nazvala po poljskoj šumi jer mi je njeno ime cijelo popodne zvonilo u glavi :)

Ti jedeš morske ježince?!?, bilo je pitanje koje mi je u čudu uputilo nekoliko znanaca. Da, odgovorih. Naime, meni je to najnormalnija stvar i gutam ih svako ljeto otkad znam za sebe. Čini se da malo dalje od obale i nije tako. Ljudi znaju ponešto o tome kao o dijelu neke prastare narodne legende, a ako znaju nešto više onda im je to jelo, najblaže rečeno - preegzotično. E pa, dragi moji, za mene je to prava mala delikatesa za koju, ako ju želim jesti, se moram malo i potruditi, a ljeto mi nije prošlo kako treba ako se nisam njima počastila. Dakle, evo (mog) priručnika kako uloviti i spremiti morske ježince, ili jednostavno - ježine kako ih mi u Dalmaciji zovemo.

Oprema potrebna za lov su maska za ronjenje i ne nužno surla, iako preporučam i nju. Tome, ukoliko niste vrstan plivač, možete dodati i peraje jer je s njima puno lakše brzo zaroniti i izroniti na površinu te se općenito kretati morem. Alat s kojim se love, odnosno vade ježinci može biti nožić. No bolje da uzmete neku duguljastu i tanku daščicu pošto nikad ne znaš u kojem ćeš smjeru zamahnuti rukom, pa možda i sebe ozlijediti. Osim toga potrebna je i kanta u koju će ih se stavljati. Najbolje je rješenje da netko barkom na vesla ide za vama pa da ih samo ubacujete unutra.

Inače, ježinci su pokazatelji čistoće mora. Tamo gdje je more bistro i neočišćeno biti će ih na stotine po morskom dnu, a ondje gdje je imalo prljavo teško ćete ih naći. Većinom se nalaze u plićacima. Moja slobodna procjena je do negdje četiri - pet metara dubine. Ne više od toga. Na većoj dubini nalaze se oni lijepi ljubičasto - bijeli ježinci, koji na sreću nisu jestivi. Kažem na sreću jer su puno rjeđi pa bi se njihov opstanak moglo lako ugroziti, što s ovima o kojima ja pričam nije slučaj. Upozorenje: ne dirajte male ježinke. Ima dovoljno velikih, pa nije potrebno ugrožavati one koji tek rastu. Uostalom, od njih neće ništa dobiti.

Kada ste se tako naoružani, buć u more i kretanje u potragu. Naiđete li na civilizaciju ježinaca uz obalno dno, morate znati da nisu svi ono što tražite. Naime, jestive su samo ženke. Delikatesa o kojoj je govora je zapravo ikra, ili butarga po dalmatinski, a nju imaju samo ježinke. Kako prepoznati ženke u odnosu na mužjake? Mužjaci imaju manji kostur i dulje bodlje. Isključivo su crni te na sebi nemaju nikakvu krinku. Ženke, s druge strane, imaju veći kostur i manje bodlje, a ima ih u raznim bojama. Mogu biti ljubičaste, žute, smeđe i crvene (crne su i one, radi se samo o odsjaju boje). Na sebi kao nekakvu masku s kojom se brane od uljeza i pokušavaju se stopiti s okolinom uvijek imaju i kamenčiće, alge ili ostatke drugih, mrtvih školjki.

Sad kada je i razlika uočena možete zaroniti i daščicom ih početi vaditi. No, nikada se ne ide na vrh ježinke, već ju se pokušava odvojiti od dna tako što se daščica stavi ispod nje, te trzajem prema gore odvoji od dna. Stavlja ju se u ruku i izranja prema kanti/barci. U jednom naletu, odnosno zaranjanju može ih se izvaditi do tri-četiri. No ne treba pretjerivati, lako je ponovno zaroniti (osim ako ne ronite s bocama kisika). To je to što se vađenja tiče. Kada ste ih izvadili dovoljno da se malo počastite, trk prema obali. Treba napomenuti da ježinke i nakon vađenja treba držati u morskoj vodi. I da, jedu se žive, a kako se to radi saznati ćete u sljedećem pasusu.

Ovo će sada zvučati surovo, ali tako je kako je. Jednostavno, uzmete živu ježinku i nožem je prerežete na pola. Možete i okomito i vodoravno. Ovisi o tome kako vam je lakše. Za ovaj postupak čak postoji i alat čiju sliku, nažalost nemam (izgleda kao kirurška oprema). Ono na što naiđete unutar ježinke nije sve jestivo. Samo onaj narančasto-žućkasti dio je ukusan. Tako da narezanu polovicu isperete u moru, a ono što ćete popapati ostane zalijepljeno uz kostur spremno za putovanje do vašeg želuca. Kostur bacite natrag u more, no ne u plićak, da netko ne ubode, već što daje od obale. S tim ostatkom se hrane razne ribe pa se tako hranidbeni lanac zatvara.

Koliko je meni poznato, morski ježinci nisu zaštićena vrsta (zaista ih ima puno, barem tamo otkud sam ja), pa oni koji su znatiželjni mogu se upustiti u ovu avanturu i kušati specijalitet na ovako naturale način, umjesto da ih traže po jelovnicima u restoranima. Još nešto, kada jedete butargu (ikru) od ježinke obavezno uz nju treba imati i komad kruha. Bez kruha jelo će biti bljutavo. A kad se ikra i kruh pomiješaju sa morskom soli, eee već mi sline idu na usta. Njam. A ako ste se potpuno spremili za ovo jelo, onda ćete imati i limun kojeg ćete nakapati na ikru i time se počastiti. Eto, to je u biti to. Inače, kažu da je ikra od morskih ježinaca afrodizijak. Tek toliko da znate ;)

Busheva administracija još jednom je (s razlogom) optužena da je začepila usta svojim znanstvenicima (zar i njima?). Naime, od nekolicine znanstvenika zatraženo je da javno ne govore o temama koje se i najmanje tiču polarnih medvjeda, morskog leda i klimatskih promjena tokom njihovih prekomorskih putovanja u Arktičke regije poput Kanade, Rusije ili Norveške, osim ukoliko nisu službeno ovlašteni za to. (Ukratko, na djelu je znanstvena cenzura.)

Priča je isplivala na površinu nakon što je NY Times (medij kojeg drugi dan za redom spominjem u ulozi onoga koji izvlači informacije na danje svijetlo) dobio u posjed digitalnu kopiju memoranduma poslanog Fish and Wildlife službi na Aljaski. U tom memorandumu se suptilno (onoliko koliko to može biti Vladin spis označen sa Importance: High) traži ograničavanje javnog govora znanstvenika o prije navedenim temama. Deborah Williams, aktivistkinja koja je poslala memorandum NY Timesu, izjavila je da njoj ovo zvuči kao Sovjetska direktiva. (Hm… Nije žena daleko od istine.)

No ovo nije izolirani slučaj, već samo jedan u nizu takvih. Busheva administracija stekla je (po tko zna koji put) lošu reputaciju nastalu na optužbama znanstvenika da ih se pokušava spriječiti da govore o klimatskim promjenama. Ta ograničenja zaustavljaju pronalaženje mogućih rješenja problema, te bolju, bržu i agresivniju borbu protiv već postojeće opasnosti. (Sad mi je postao jasan još jedan potencijalan razlog zašto je Al Gore, kao prošli Bushev izborni protukandidat, snimio dokumentarac - zadespet.)

Prošlogodišnji slučaj ’stavljanja brnjice flastera na usta’ je James Hansen, direktor NASAinog Instituta za svemirska istraživanja i svjetski autoritet na području klime, koji se požalio da su ga državni PRovci, imenovani od strane već spomenute administracije, pokušali ograničiti u njegovu pristupu medijima. (Zašto me to ne čudi?)

Aktualni memorandum kritiziran je i od strane onih koji žele da se polarni medvjedi, njih oko 22 tisuće, svrstaju na SADov popis zaštićenih vrsta. Hoće li se to dogoditi, biti će poznato u siječnju. 2008. (A da tada pokušaju i s ratifikacijom Kyoto protokola?) Pošto SAD čeka tužba po ovom pitanju, ona može biti jedan od razloga pokušaja ušutkavanja. (Tako mi se barem, ovako preko bare, čini.)

Do zaštite polarnih medvjeda bi moglo doći zbog predviđanja da će tokom nadolazećeg stoljeća nestati kompletan morski led u Arktiku. Nestanak leda na tom području najveći svjetski mesožder, čije je Arktik stanište, vrlo vjerojatno neće preživjeti, a scena iz ‘Neugodne istine’, ona u kojoj medvjed traži uporište u ledu i pliva prema praznom morskom bespuću, odnosno u smrt, postati će uobičajena. (Tužno.)

Glasnogovornik Fish and Wildlife službe tumači memorandum na drugi način, u stilu da je takav oblik komunikacije uobičajena praksa, da nikome nije ništa zabranjeno, već da administracija (samo) želi znati tko će biti glasnogovornik i razumije li ta osoba stajalište administracije, te da navedene teme nisu dio dnevnog reda koji čeka znanstvenike na njihovim putovanjima. (Prije ovo zvuči kao priča za malu djecu.)

Nema mi smisla obrušavati se na vladajuću strukturu SADa jer bi to bilo još jedno ponavljanje već ispričane i svima znane priče. Neću se više čuditi ni načinu na koji ta država troši novac (odnosno, ne želi trošiti), onaj koji može puno pametnije i korisnije upotrijebiti, i zašto to radi tako (puno je redaka teksta i na tu temu natipkano). Ali ovi bjesomučni pokušaji čak i znanstvene cenzure… To me izbacuje iz takta. No, dobro, sada barem razumijemo što misle kada nešto kažu.

Update: U priloženom videu možete pogledati da je ono o čemu oni šute i žele da drugi šute o tome, po mišljenju nekih, zapravo najslabija točka Busheve administracije, naročito Busha himself - BBC video on YT via change.org.

EL Niño označava velike fluktuacije, nepravilnosti i poremećaje u temperaturi na površinskim vodama istočnog Pacifika i dio je onoga što se naziva Južna Oscilacija (El Niño-Southern Oscillation, ili skraćeno ENSO). Fluktuacije su dobile ime po španjolskom nazivu za ‘dijete‘. Pod ‘dijete’ misli se na Isusa jer se fenomen uglavnom javlja oko Božića. Izraz su prvi počeli koristiti ribari (kapetan Camilo Carillo, 1892.) zbog toga što ovaj poremećaj znatno utječe na ribarenje tim područjima, pa tako i na sam život tih ljudi.

ENSO se javlja u nepravilnim intervalima od 3 do 8 godina, a njegov utjecaj na klimu južne hemisfere je velik. Posljednji El Niño započeo je u rujnu 2006. i trajao je do početka ove, 2007. godine. Iako znanstvenici do kraja ne razumiju kako se sam El Niño formira, znaju da se radi o mjesečnim ili sezonskim razlikama u tlaku zraka na području između Tahitija (otočje) i Darwina (grad na sjeveru Australije), koje su nastale kao posljedice oceanskih i atmosferskih kretanja. Ukratko, ako je površinski tlak na istočnom tropskom Pacifiku visok, nizak je na zapadnom tropskom Pacifiku, i obrnuto. Proces se odvija simultano, a povlači sa sobom više djelovanja od puke promjene tlaka zraka.

Iako ne zahvaća cijelu Zemlju, ENSO je najpoznatiji dokazani izvor višegodišnjih promjena u vremenskim uvjetima i klimi diljem svijeta. Područja na kojima ‘djeluje’ su Pacifik, Indijski i ponekad Atlantski ocean (popriličan komad svijeta). Treba napomenuti da je ENSO globalan i prirodan dio Zemljine klime, no njegov intenzitet i jakost može se promijeniti pod utjecajem globalnog zagrijavanja. Ta nepredvidljivost može imati više negativnih posljedica.

Većina zemalja na koje ENSO ima utjecaja su zemlje u razvoju i to u Južnoj Americi i Africi. Pošto ekonomije zemalja tih krajeva uvelike ovise o svojim agrikulturnim i ribolovnim sektorima kao glavnom izvoru hrane, sirovina, zaposlenja i izvoza (treba uzeti u obzir da to nisu razvijeniji dijelovi svijeta), jasna je važnost pravovremene mogućnosti predviđanja ovih poremećaja. Osim ekonomskih, ENSO uzrokuje i klimatske promjene.

Prve naznake El Niño poremećaja su:
1. Porast tlaka zraka iznad Indijskog oceana, Indonezije i Australije
2. Pad tlaka zraka iznad Tahitija i ostatka centralnog i istočnog Pacifika
3. Slabljenje i usmjerenje prema istoku tropskih, ekvatorijalnih vjetrova
4. Porast temperature zraka u blizini Perua što uzrokuje kišu u pustinji
5. Topla voda širi se iz zapadnog Pacifika i Indijskog oceana prema istočnom Pacifiku noseći kišu sa sobom, uzrokujući padaline u inače suhim područjima i jaku sušu i istočnim predjelima

El Niño i La Niña odnose se na promjene u temperaturi oceana veće od 0.5°C. Ako ta promjena traje manje od 5 mjeseci, klasificira se kao ‘El Niño ili La Niña uvjet‘, ako potraje duže od 5 mjeseci, onda je to ‘El Niño ili La Niña epizoda‘. Posljednja fluktuacija (2006. – 2007.) bio je El Niño uvjet. U istočnom ekvatorijalnom Pacifiku, La Niña uzrokuje izrazito hladne oceanske temperature, u odnosu na El Niño kojeg obilježavaju neobično tople. La Niñu uglavnom naslijedi El Niño, pogotovo ako je ona bila jaka (ravnoteža).

Proces se odvija na sljedeći način: Jaki vjetrovi, nazvani trgovački zbog toga što su pomagali jedrenjacima u transportu dobara, pušu prema zapadu Pacifika, pomičući topliju površinsku vodu od Sjeverne i Južne Amerike. Istovremeno, hladna voda iz oceanskih dubina podiže se na površinu na zapadnoj obali Južne Amerike. Ova uzlazna, hladna struja donosi hranjive tvari na površinu, pomažući ribare i ekosustav na tom području.

No, dok traje El Niño trgovački vjetrovi zamru, zbog čega dolazi do povećanja padalina, olujne aktivnosti i poplava na oba Američka kontinenta, pogotovo u jugozapadnom dijelu SADa i u Peruu, stanja suše u Australiji i na drugim područjima zapadnog Pacifika i Indijskog oceana. Također se, zbog više temperature, smanji količina hranjivih tvari u oceanu što ima utjecaja na podmorski svijet. Ako fluktuacija traje nekoliko tjedana do mjesec dana, ona nema dalekosežnih posljedica na klimu, ekosustav i ekonomiju, situacija se brzo stabilizira, a i neklimatski uvjeti se poboljšaju. No ako potraje više mjeseci dolazi do šireg oceanskog zatopljenja, a rezultati toga mogu biti kobni.

Ovogodišnji El Niño došao je u paketu sa ionako toplom zimom, kod nas najtoplijom do sada (ovo nužno ne znači da će i sljedeća biti takva), što je rezultiralo naočigled manjom količinom padalina na sjevernoj hemisferi (barem na područjima gdje su one u velikoj mjeri uobičajene), višim temperaturama, preuranjenim proljećem (ožujak se pretvara u travanj), nekolicinom nenaspavanih medvjeda i razočaranih ljubitelja skijanja. No, zar smo zaista mislili da možemo, u relativno kratkom periodu, izbaciti ne znam koliko stotina tisuća tona ugljičnog dioksida u atmosferu i ostati nekažnjeni, bez ikakvih posljedica? Moš’ mislit…

U emisiji ‘Jelovnici izgubljenog vremena’ prikazanoj u nedjelju, 18. veljače, na prvom programu Hrvatske televizije, autor i voditelj Veljko Barbieri prikazao je pripremu rižota od zaštićenih riječnih rakova, žabljih krakova i puževa vinogradnjaka.

Riječni rak (Astacus astacus) strogo je zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj, koju je zabranjeno namjerno hvatati, držati ili ubijati. Kako su riječni rakovi ugroženi zbog različitih negativnih utjecaja na populaciju, ali i degradacije staništa na kojima obitavaju, pod zakonskom su zaštitom još od 1998. godine.

Za namjerno hvatanje i ubijanje strogo zaštićene vrste predviđena je novčana kazna u iznosu od 25.000 do 200.000 kuna za pravnu osobu, odnosno sedam do 30.000 kuna za fizičku osobu ili odgovornu osobu u pravnoj osobi (članak 195. Zakona o zaštiti prirode). Inspekcija zaštite prirode pokrenula je sukladno Zakonu postupak utvrđivanja odgovornosti u ovom slučaju.

Izdano je inspekcijsko rješenje kojim se Hrvatskoj televiziji nalaže u prvom slobodnom terminu, a najkasnije do 11. ožujka 2007. emitirati ispravak i ispriku gledateljima.

Zelene žabe (Rana esculenta), kraci kojih su također pripremani u spomenutoj emisiji, zaštićene su Zakonom o zaštiti prirode te se smiju hvatati ili uzgajati u svrhu prerade, trgovine i drugog prometa samo uz dopuštenje Uprave za zaštitu prirode Ministarstva kulture. Za neishođenje dopuštenja ili nepridržavanje uvjeta i mjera zaštite također su predviđene novčane kazne.

I puž vinogradnjak (Helix pomatia) je zaštićena vrsta koja se može skupljati iz prirode ili uzgajati u svrhu prerade, trgovine i drugog prometa samo uz dopuštenje Uprave za zaštitu prirode.

Više o slatkovodnim rakovima iz porodice Astacidae možete doznati iz edukativne brošure dr. sc. Ivane Maguire i doc. dr. sc. Gorana Klobučara na internetskoj adresi biol.pmf.hr.

Tekst sa stranica Ministarstva kulture, pod nazivom ‘Evo u kakvoj zemlji mi živimo’, stigao mi mailom, pa ga u cijelosti prenosim. O temi, 19. veljače, na sajtu alertonline, Ljiljana Mitoš-Svoboda, također je napisala članak Zaštićene vrste u tanjuru. I na net.hr-u osvanuo je tekst ‘Kako je Barbieri skuhao zelene žabe?‘ (presmiješni su s naslovima na tom portalu:)

Ovo zasigurno nije izolirani slučaj. Specifičan je po tome što je prvotno objavljen kao legitiman na javnoj televiziji, a kao takav bi teško ostao nezapažen i bez sanckija. No, za sankcije u ovom slučaju ćemo još vidjeti hoće li ih biti.