Scena prva: Na putu prema Korčuli ostala sam jedan dan u Splitu kod frendice koju jedino tako i viđam. Navečer je ona išla nešto obaviti u kvart. Taman tada u stan je došla njena novopečena cimerica. Ugodna cura. Odmah smo se zapričale o nekim ozbiljnim temama, da bi me ona nakon 10 minuta od upoznavanja upitala “Otkud si ti?”. Cura dolazi iz Vela Luke. Da sam ja pričala na domaćem naglasku, ona bi skužila da sam joj susjednog mjesta. Ali ne, još uvijek sam brijala po književnom ostavljajući dojam da dolazim negdje s kontinenta. Inače se automatski prešaltam na domaće narječje.

Scena druga: Pičim po Splitu. Kroz Pazar jurim na bankomat da bi digla novce i stigla kupiti kartu za katamaran. Ne, nisam se htjela tri i pol sata sama voziti trajektom za kojeg uvijek ima karata. Dvije cure koje rade u jednoj od trgovina na Pazaru stoje naslonjene na ulazna vrata. Dok sam im išla ususret, čula sam jednu od njih kako govori, pritom gledajući u mene, “Ajme koliko već ima stranaca…”. Ma krasno. Na trenutak sam se osjetila kao stranac u vlastitoj zemlji. Što je curu natjeralo na takav zaključak ne znam, nisam je ostala pitati.

Scena treća: D. i ja sjele smo na piće u jednom od dva kafića u koje izlazimo u mjestu mome malome, ali lijepome. Tu inače zalazi mlađa ekipa. Obzirom da već osam godina nemam boravište na Otoku, generacije su se smijenile, pa tu ekipu ne znam, a ni ona mene. Otišla sam na WC te u povratku prošla uz skupinu mladića koji su igrali stolni nogomet. Jedan od njih, poprilično glasno, postavi pitanje ostatku grupe “Je li ova ženska odavde?”. Čula sam što je rekao i ostala paf. Da, radilo se o meni jer sam tada bila jedina pripadnica ženskog spola u prostoriji.

Scena četvrta: Vrijeme radnje je ista večer kao iz prethodnog pasusa. Mjesto radnje je drugi kafić, od ona dva koja nam stoje na raspolaganju. Nekako sam se jedva jedvice kroz gužvu dovukla do (ponovno) WCa oprat ruke jer sam ih zalila pićem. Pred zrcalom si namještam kosu, popravljam šminku i povlačim majicu koja mi je došla do pola leđa, kad u toalet upada curetak od kojih šesnaestak godina i zainteresirano gleda što radim. Na kraju je izustila “Lijepo Vam to stoji”. Sad je i ona privukla pažnju na sebe, pa sam joj kao prava ženska u godinama (imam ih čak nepunih 26) odgovorila “Hvala. Možemo preći na Ti”.

Što mi učini jedno dosadno popodne koje sam skoro cijelo besposličarila. Krajnje desni tab headera na ovom blogu preimenovan je u ‘bla’ski rječnik‘. Što se tu krije? Tu se nalazi tri sata (+ još koji) tipkaranja riječi koje koriste stanovnici Blata na otoku Korčuli, moji sumještani, a koje su više ili manje različite od književnih. Eto, sad znate otkud sam i gdje se nalazi mjesto moje malo, ali slatko.

Spontano mi je došlo (iskreno: bilo mi je jako dosadno, iako sam ideju duže vrijeme htjela realizirati pošto do sada nisam naišla na išta takvo) da popišem samo neke od riječi koje nemaju veze s književnima, a presmiješne su. To se na kraju pretvorilo u oko 300 (u trenutku objave teksta) 600 pojmova (trenutačna brojka), s kojima nisam znala što bi. Kako me na blogu dugo nije bilo, rekoh si zašto ne tu objaviti. Kome dobro dođe, dobro dođe. Znam kakvu muku u sporazumijevanju s domaćinima otočanima imaju ljudi koji se prvi put, a i deseti zateknu dolje. Blatski, i većinom otočki, ponekad zvuči kao potpuno drugi jezik.

U toj sredini (i ostalim mjestima na otocima, pa i svim ostalim u Hrvatskoj) postoji više zakonitosti koje se mogu primijetiti u govoru, a da to nije samo ikavica (ili neko drugo narječje) - pretvaranje sloga ije, je i slova e u dugo ili kratko i. Osim toga, to što su ove riječi popisane ne znači i da je jednostavno pretpostaviti kako se one izgovaraju. Naglasak pojedinih vokala jako je bitan i ljudima većinom čudan. Razvlačenje i strelovito izgovaranje pojedinih samoglasnika u riječima dati će sasvim drugačije rezultate. Dolazim u iskušenje da zbog boljeg razumijevanja snimim podcast, iako sumnjam da bi to itko poslušao.

Trebam napomenuti, obzirom na broj pojmova koje sadrži, da ovo što sam napravila i nije rječnik u pravom smislu te riječi, već mini džepni popis za slučaj nužde (nadam se da to neće i ostati), sastavljen jednostavno, da jednostavnije nije moglo. To sam to učinila potpuno amaterski bez ikakvog predznanja o sastavljanju rječnika bilo koje vrste, stoga nemojte zamjeriti na greškama u pristupu i prezentaciji. Nadam se da će broj ’starobla’skih’ riječi, kako ih zovem, koje popis sadrži s vremenom povećavati jer materijala još ima, samo ga se treba sjetiti. Lakše bi mi ga bilo nadopuniti da sam dolje. Al’ što je tu je. Djede i bake će mi biti od velike koristi ako zapnem. Njih, pak, malo tko tko nije iz Blata može do kraja razumjeti.

Po mom mišljenju, razlog zbog kojeg mladi ljudi, Blaćani, sve manje koriste ’starobla’ski’ i što se on među njima sve manje čuje je taj što su relativno nedavno mediji duboko zašli u način života mojih sumještana (a govorim i iz vlastitog iskustva). Pojava mnoštva časopisa, veće posvećivanje pažnje televiziji, glazba, filmovi, češća putovanja, odlasci na studij i, naravno, Internet utjecali su na širenje književnog načina izražavanja. Do tada je njegovan arhaični jezik koji je svoje stanje mogao dobrano zahvaliti i višestoljetnom utjecaju talijanskih okupatora.

Sastaviti, primjerice, univerzalni Dalmatinski rječnik je skoro nemoguće iz jedne jednostavne činjenice, a ta je da skoro svako mjesto ima vlastiti sustav riječi koje koristi i koji se je desetljećima koristio. Pridodamo li tome još i različit naglasak čak i među susjednim mjestima, udaljenima tek nekoliko kilometara, dolazimo do velike raznolikosti u izražavanju. Vela Luka i Smokvica, primjerice, odmah na ‘prvi sluh’ imaju različit naglasak na pojedinim vokalima, a i drugačije riječi koje se koriste za određene stvari, pojave i ostalo, u odnosu na stanovnike Blata od kojeg su udaljeni 7 i 10 kilometara.

Psovke sam izostavila, iako su mještani jako maštoviti s njihovom upotrebom. S vremenom ću dodavati i izraze koji se upotrebljavaju u svakodnevnom govoru poput ‘Ćapat’ pod bandiru’, ‘Ćuća me je’ i slične. Tko zna kako će moj mali projektić na kraju završiti… Inače, puno toga zvuči jako smiješno napisano. Nad nekim riječima sam zastala, nekoliko ih puta izgovorila na glas i skoro nisam mogla povjerovati da se one pod normalno koriste u govoru stanovnika mog malog mjesta, a i meni se omaknu.

Još jedan od razloga zašto sam se posvetila ovome je taj što smatram da bi bila velika šteta da bla’ske (starobla’ske) riječi, koje su dijelom jako različite od književnih i po tome interesantne, padnu u zaborav, da ne ostanu zapisane, pa makar i na ‘digitalnom papiru’. One su dio tradicije Blata, otoka Korčule, Dalmacije pa tako i Hravtske. One su dio onoga po čemu je to mjesto posebno, zanimljivo, uostalom, kao i mnoga druga.

Za lakše snalaženje po rječniku možete koristiti opciju ctrl + f (klikni zadanu naredbu i utipkaj riječ koja te zanima). Nadam se da je sve pregledno objavljeno, iako je forma za prezentaciju ovakvog tipa sadržaja na blogu dosta ograničena. Sad mi pada na pamet tisuću ideja kako to organizirati, no ništa od toga jer nisam programer :)

Koliko sam ih uspjela pohvatati, postoje i neke zakonitosti. Napominjem još jednom, nisam stručnjak. Ovo sam napravila jer mi je zabavno i u najmanju ruku zanimljivo. Pravila koja sam primijetila možda nisu dobro pojašnjena (traži se ekspert za gramatiku jer neke jezične zavrzlame ja ne znam objasniti!:), ali postoje pa sam ih donekle pokušala navesti, iako sigurno mnoga od njih nedostaju. Za detaljnije analize vremena nemam, nažalost. Riječi koje spadaju u narednu kategoriju nisu navedene u bla’skom rječniku:

Pravila:

IJE, JE i E pretvara se u I (u slučaju IJE, izgovara se dugo I, u slučaju JE i E, izgovara se kratko, brzo I) - Riječi su Riči, Mjesec je Misec, Zvijezda je zvizda, Mreža je Mriža, Nesreća je Nesrića, Sjedi je Sedi, Cigarete su Cigareti, Ljepota je Lipota, Vrijedan je Vridan…

M se pretvara u N - Nisam je Nisan, Ne dam je Ne dan, Razumijem je Razumin, Sedam je Sedan, Osam je Osan, Znam je Znan, Plešem je Plešen…

Glagoli u infinitivu nemaju krajnje I - Završiti je Završit’, Pisati je Pisat’, Gledati je Gledat’, Padati je Padat’, Čitati je Čitat’, Paziti je Pazit’, Gristi je Grist’, Sunčati je Sunčat’…

Ne izgovara se krajnje O kod glagola u perfektu (+ pluskvamperfekt, aorist…) - Ispekao je Ispeka’, Popeo je Pope’, Zaigrao je Zaigra’, Napisao je Napisa’, Nacrtao je Nacrta’…

Lj se pretvara u J - Dolje, je Dole, Polje je Poje, Ključ je Kjuč, Žarulja je Žaruja, Ljubav je Jubav, Košulja je Košuja, Nevolja je Nevoja, Ulje je Uje, Ljubica je Jubica, Podivljati je Podivjat’, Ljuto je Juto, Kralj je Kraj, Koralj je Koraj…

Pravilno se izgovara Č i Ć u odnosu na izgovor u sjevernom dijelu Hrvatske gdje se u govoru, ne i pismu, koristi samo Č

Nekim osobnim i ličnim zamjenicama (instrumental) dodaje se N – Ja je Jan, Ti je Tin, Mi je Min, Vi je Vin + Mnom je Mnon, Tobom je Tobon, Njim je Njin, Njom je Njon, Njim je Njin

Pokaznim zamjenicama dodaje se I – Ovaj je Ovi, Taj je Ti, Onaj je Oni, Ovakav je Ovaki, Takav je Taki, Onakav je Onaki, Ovolik je Ovoliki, Tolik je Toliki, Onolik je Onoliki

T se pretvara u Ć - Igralište je Igrališće, Trgovište je Trgovišće, Uzletište je Uzletišće, Gušterica je Gušćerica…

Više riječi spaja se u jedan izraz - Bog ti dao je Bojtida, Ako Bog da je Kobojda, Pasti će je Paš’će, Od ovdje je Ozdavle, Pred sobom je Prisobon, S kime god je Skingod, Biti će je Bi’će…

Nekoliko izoliranih primjera - Cigareta je Cigaret’, Avion je Avijon, Švati je Šit’, Predsjednik je Presjednik, Kamion je Kamijon, Krompir je Kumpir, Hobotnica je Hubotnica, Šalša je Salsa, Prekriti je Pokrit’, Gospođa je Gospoja, Ptica je ‘Tica, Dečko je Deško, Zao je Zal, Riža je Rizi…

U Dalmaciji se braća, sestre, ostatak obitelji, susjedi, u biti i svi živi svađaju oko zemljišta ili nasljedstva. Ništa nova. Ima toga svugdje i uvijek je aktualno. Nije bitno radi li se o dozvoli prolaza, jednom metru zemlje ili o običnoj meji, ljudi se oko toga kolju, umjesto da razgovaraju i normalno žive.

Ne znam kako se meja književno kaže. Međa? Vjerujem da znate kako izgledaju te kamene ograde, ogrlice ih zovem, koje su naši stari vrijedno gradili po brdima kako bi iskrčili neprijatno kamenito tlo, i poslije sadili poljoprivredna dobra, masline, vinovu lozu, rogače, smokve… te spriječili klizanje tla pod udarom vjetra ili kiše.

No, prepirke, često preburne, prate mnoge cijeli život i ne završavaju razumnim rješenjem, već se prenose na slijedeće naraštaje ostavljajući tako “nesređene” obiteljske, prijateljske ili susjedske odnose. U mom susjedstvu na Otoku ima jedna stara, ruševna, kamena kuća koja je nasljedstvom dospjela u suvlasništvo 16 osoba. Nemoguće ju je prodati/kupiti, a bome ni u njoj živjeti pošto je jako teško usuglasiti toliki broj ljudi. Kuća sada stoji, stari i predstavlja dom nametnicima, korovu i pokojoj mački s mladima. Ali se zato grade zgrade.

Razlog zbog kojeg sam se ovog sjetila je taj što sam nedavno pričala sa starcima o bakinoj i djedovoj ostavštini prema mami. Tome je prethodio razgovor i dogovor grann’sa s mamom i tetom o “dijelovima”. Većinom se radi o poljoprivrednim zemljištima za koje bi djed i baka rado htjeli da i dalje budu “živa”, da se na njima uzgaja neka kultura. Mlađe generacije sve su manje sklone tome, što je šteta, svi bi kafiće otvarali. Noh, skrenuh s teme.

Zanimljivo mi je bilo kada mi je mama prepričala dio pradjedove oporuke namijenjene baki. Pitah je mogu li objaviti, rekla je da mogu, pa eto kako je to otprilike zvučalo:

“Imenom i Prezimenom, kćerki ostavitelja rođenoj 29. 11. 1935 godine pripada zemljište na P…….., to zemljište joj je pokojna majka darovala za života, i zemljište u G…… i to ono gdje se nalazi staro kućište poviše ceste prema gore.”

Prvi put sam se susrela s sadržajem oporuke, iako samo usmeno, pa mi je bilo, iskreno, smiješno korištenje dijalekta u njoj, tako ozbiljnom dokumentu, i način na koji je objašnjena lokacija “poviše ceste prema gore”. Nadam se odvjetnici i baka znaju o čemu se točno radi :)

Što se svađanja tiče, toga nema. Možda zato što se radi o dvije kćeri, ili zato što je djed razuman i mudar čovjek, a baka realna, ili zato što su se vremena promijenila pa se više ne ide linijom “starijem djetetu ili sinu ide više”. Ne znam. Glavno da se dogovaraju jer nijedan metar zemlje nije vrijedan obiteljskih svađa i netrpeljivosti. Niti smatram da bi se djeca tako trebala (u nedostatku boljeg izraza) vrednovati. Ne kažem ni da treba biti dobar i ispast budala, već da rješenje, za one koji ga žele naći, postoji. Ako se do njega ne želi, e onda nastaju problemi.

U svakom slučaju, dida me je jučer pozvao da se nacrtan doma za Božić jer oko tog datuma slavi svoj 72. rođendan. Zakon :) O datumu njegovog rođenja i o tome kako su ga s nekoliko dana zakašnjenja upisali u knjigu rođenih, možda nekom drugom prilikom.

Oliti prve Prigradičke filmske večeri.

Malo je onih koji su čuli za Prigradicu, prekrasnu korčulansku uvalu (općina Blato) obljubljenu crnogoričnom šumom i bistrim morem. Zasigurno je još manji broj onih koji znaju da su ovo ljeto, u tom malom jadranskom biseru, po prvi puta organizirane filmske večeri pod nazivom Prigradičke filmske večeri.

Improvizirana kino dvorana na košarkaškom terenu, s jedne strane okružena prirodnim kamenim zidom, a s druge čistim morem, čije je filmsko platno postavljeno drito pod nebeski svod, pokazala se kao idealno mjesto za provesti tri ljetne (i kišne i sparne) večeri, u društvu s tri igrana, dva dokumentarna i jednim crtanim filmom.

Kino dvorana Prigradičkih filmskih večeri, u trajanju od 8. do 10. kolovoza, bila je kompletno popunjena. Zbog velikog interesa mještana i turista, mjestimice su bile “naseljene” i obližnje tribine s kojih su se nesmetano gledali filmski uratci. Simbolična cijena od 15 kuna po predstavi (30 kuna za sva tri dana), koja pokriva troškove organizacije (prostor, plakati, fenomenalne majice, ulaznice, stolice, platno…), očito nikome nije bila preskupa.

Ove uspješno odrađene prve filmske večeri ugodno su iznenadile kako desetak mladih organizatora (voditelji: Alen Munitić i Ivan Gavranić), tako i posjetitelje koji su kao “gladni filmova” i događanja dočekali projekcije. Većini tri dana i šest filmova nije bilo dovoljno, stoga je nakon prvih Prigradičkih filmskih večeri ostalo obećanje organizatora da će se dogodine događaj reprizirati, naravno, u pojačanom izdanju.

Naravno da se Prigradičke filmske večeri ne mogu mjeriti s većim hrvatskim filmskim festivalima, no i sami organizatori naglašavaju kako im nije cilj napraviti big deal od PFVa već započeti tradiciju ugodnih filmsko-kulturnih manifestacija na otoku Korčuli, odnosno u uvali Prigradica.

Namrgođeno (čitaj: oblačno) nebo dozvolilo je da se Prigradičke filmske večeri otvore prigodnim filmom Što je muškarac bez brkova. Drugi dan, posjetitelji i organizatori nisu bili baš sretni jer je kiša prekinula prikazivanje japanskog crtanog filma koji je nastavljen drugi dan. Zbog toga su, pak, roditelji bili oduševljeni. Dvije večeri za redom mogli su ostaviti djecu u kinu te u miru prošetati rivom. Klinci su, inače, u kinu bila mirni kao bubice, što je bilo začuđujuće.

Posljednji prikazani bio je dokumentarac Zbogon moja Prigradica vala. To je zapis o djeliću blatske povijesti. Naime, početkom prošlog stoljeća, iz tog malog mjesta u samo jednom danu, na jednom jedinom brodu, iselilo je preko 1 000 ljudi. Otišli su “trbuhom za kruhom”, kako su neki od njih rekli, prema dalekom Brazilu.

Nadamo se da će Prigradičke filmske večeri ubuduće biti razlog za dolazak na Korčulu.

Zašto ovaj osvrt na večeri s tolikim zakašnjenjem? Pa, sjetih se da ga imam natipkanog. Neka post bude mali podsjetnik, s malo većim zakašnjenjem, na te ugodne trenutke + znam ljude koji su to organizirali i želim spread the good word. Aaa, sada je na vrijeme da si vi predbilježite dolazak na PFV sljedeće godine (ako vam bude usput, a gdje je Korčula to sigurno znate;).

Intervju s organizatorima pročitajte ovdje.
Službeni sajt (dok se pfv.hr ne dovrši) nalazi se tu.

+ retro tekst +

(Tekst sam davno natipkala, dijelom ovo ljeto nakon Večeri. Nisam ga odmah objavila jer je blog bio under construction, pa ga iskopah iz arhive danas. Hvala Borji koji im također posvetio pažnju.)