Live Earth je 24satna serija od 9 koncerata koji će se 7. 7. 2007. odvijati na 7 kontinenata, spajajući više od 100 bendova i solo izvođača sa preko 2 milijarde ljudi kako bi se potaknuo globalan pokret za rješavanje klimatske krize. Nešto slično kao Live Aid ‘global jukebox’ by Bob Geldof, samo s drugačijom namjerom.

Live Earth doprijeti će do masovne publike putem neviđene globalne medijske arhitekture pokrivajući sve medijske platforme – TV, radio, Internet i bežične kanale, stoji na sajtu dotične organizacije. Koncerti će ostatku svijeta biti prenošeni uživo i putem MSNa.

Ovaj mega koncert označiti će početak višegodišnje kampanje pod vodstvom Alliance for Climate Protection, The Climate Group i drugih međunarodnih organizacija s ciljem da se natjera pojedince, vlade i korporacije na poduzimanje mjera za rješavanje problema, a čega drugog ako ne globalnog zatopljenja.

Al Gore (autor dokumentarca Neugodna istina i novopečene knjige Assault on Reason) predsjedavatelj je Alliance i partner Live Eartha. Kažu da je Gore uključen u manifestaciju kako bi utjecaj na mijenjanje ponašanja ljudi potrajao duže od samo jednog dana. Hm.

9 pozornica Live Eartha su: stadion Giantsa u New Yorku, Wembley u Londonu, Aussie stadionu u Sidneyu, Copacabana u Rio de Janeiru, Maropeng u Kolijevci čovječanstva (Johannesburg), Makuhari Messe u Tokiju, the Steps of the Oriental Pearl Tower u Šangaju, Arena HSH Nordbank u Hamburgu i stadion Inonu u Istanbulu.

Sve građevine (potrebne nadogradnje) na kojima će biti održani koncerti dizajnirati će i konstruirati inženjeri održivog razvoja kako bi utjecaj eventa na okoliš bio što manji, te da bi demonstrirali najnovija dostignuća na području energetske efikasnosti.

Event je glomazan. Između ostalih sudionika, uključila se i Madonna herself napisavši novu stvar Hey You isključivo za Live Earth, a nastupiti će na Wembleyu. Tu je i Microsoft himself koji, nakon prvih milijun besplatnih downloada navedene pjesme, za svaki sljedeći donira 0.25 dolara Allianci.

Na sajtu Live Eartha možete se registrirati i dobiti hrpu dodatnih informacija o samom događaju, naručiti bedž, čitati što ima novoga na njihovom blogu Going Green i u pozadini otkriti još veći pokret pod imenon - SOS. Ove godine mi se čini kao da se skoro cijeli svijet digao na noge.

Inače, na bener Live Eartha naletjela sam na sajtu Otvorenog radija koji je službeni radijski partner za Hrvatsku. Tamo sam otkrila i jedan novi domaći (riječki) bend stranog imena - Quasarr (valjda je ovo njihov coming soon… sajt). Njihova odlična stvar Arpeggio zainteresirala me za cijeli album, do kojeg još nisam uspjela doći.

Post se nadovezuje na tekst Azijski smog mijenja klimu!, novo IPCCovo izvješće i moju (skromnu) želju da spasim tropske kišne šume. Ovo posljednje ne uključuje vezivanje lancima za drveće :)

Indonezija je svjetska država broj jedan ako se govori o veličini arhipelaga kojeg posjeduje. Razvedenost njene obale je tolika da broji oko 17 500 otoka. Indonezija je država broj četiri ako se govori o nastanjenosti zemlje. Ima oko 250 milijuna stanovnika. Indonezija ujedno zauzima i mjesto broj tri među državama koje prednjače sa emisijom stakleničkih plinova. Smjestila se odmah nakon SADa i Kine. Podatak vas iznenađuje? I mene je zbunio. Očekivala sam da će ‘broncu’ pobrati neka od etabliranih svjetskih industrijskih velesila. Ipak nije. Pobrala ju je zemlji u razvoju. Kako to?

Indonezijski otoci skoro cijeli su prekriveni tropskim kišnim šumama. Radi se o oko 353 milijuna jutara zemlje. Od toga je oko 148 milijuna jutara tropskih kišnih šuma namijenjeno proizvodnim svrhama. Ovo ogromno područje Vlada je dala u koncesiju raznim mega kompanijama koje imaju pravo sječe u regiji. U suradnji industrije sa šumskim požarima došlo je do toga da je Indonezija postala regija koja najbrže gubi svoju biološku riznicu, pa i bitku s globalnim zatopljenjem. Kakvu ulogu u emisijama CO2 i raspirivanju globalnog zatopljenja ima deforestacija?

Drveća na ekvatorijalnom području grupirana u tropske kišne šume za života usišu u sebe ogromne količine ugljičnog dioksida reciklirajući tako Zemljinu atmosferu. No, nakon sječe i paljenja drveća ona ga ispuštaju natrag u atmosferu pospješujući efekt staklenika. Kako Indonezija ubrzano ostaje bez glomaznih dijelova tropskih kišnih šuma, istovremeno postaje treći svjetski emiter ugljičnog dioksida koji se ispušta iz umrlog drveća, a do čega to dalje vodi znamo.

To nije jedini problem. Problem je u tome što je indonezijska Vlada razmjestila prioritete na taj način da su gospodarski rast i izvlačenje stanovništva iz siromaštva smješteni ispred globalnih problema (ne čudim se, samo navodim činjenicu). Ovo znači da nema fokusiranja na smanjenje sječe šuma, već da će se povećati broj tvornica na indonezijskim otocima, automobila na tamošnjim ulicama i milijuna tona CO2 u Zemljinoj atmosferi o kojoj svi ovisimo.

Nakon relativno optimističnog IPCCovog izvješća u kojem stoji da imamo i tehnologiju i novce za ograničenje katastrofalnih posljedica globalnog zatopljenja, uzbunile su se zemlje u razvoju, tranzicijske zemlje među kojima su prednjačile one azijske, Kina i Indija. Uz njih se je svrstala i Indonezija. Zašto su se uznemirile? Zato što su ograničenja emisija u IPCCovom izvješću praktički direktan udar na ekonomije zemalja u razvoju kojima su ti zahtjevi ipak - preskupi. Reakcije ne čude, a ne čudi ni već spomenuto predbacivanje odgovornosti za klimatske promjene na Zapad jer je, ne zavaravajmo se, on ipak najvećim dijelom kriv za promjene.

Što ovo znači? Dobro zaključuje Timeov novinar kada kaže da će, i ako se svijet bude uspješno borio protiv klimatskih promjena, rezultat biti određen od strane tranzicijskih zemalja. Dodaje da ako zemlje u razvoju (naročito azijske) odluče ignorirati globalno zatopljenje, i najradikalniji potezi razvijenog dijela svijeta mogli bi biti beznačajni. Njihove odluke uvelike će određivati u kakvom ćemo svijetu svi živjeti.

Postoje tri scenarija rješavanja problema podijeljena na Istok/Zapad, razvijene zemlje/zemlje u razvoju. Četvrta opcija je logički isključena.

1. Može doći do toga da breme sprječavanja klimatskih promjena u konačnici kukavički, tvrdoglavo i škrto ne preuzme nitko, pa da sve ode u propast. (nadam se da tako neće biti)

2. Moguće je da se Zapad sam financijski isprsi u svrhu višeg cilja (smanjenje emisija = normalan život na Zemlji sadašnjim i budućim generacijama). No, bez suradnje Istoka taj će potez biti puno, puno skuplji. Pošto su svi osjetljivi po pitanju ekonomije, to bi moglo dovesti do sukoba. Zašto? Zapad će plaćati saniranje, Istok će istovremeno potencirati problem koji će iz dana u dan rasti i postajati sve skuplji i skuplji, te će ignorirati njegovo rješavanje. Vrlo vjerojatno ovakva situacija vodila bi u konflikt čije smo iskre već vidjeli.

3. A situacija može ispasti i ružičasta. Svi se drže dogovora o ograničenju emisija nauštrb ekonomskog razvoja, više kod tranzicijskih, a manje kod razvijenijih zemalja. Temperature u narednih 50 godina porastu za samo podnošljivih 2 stupnja i sve za -5. (ovome se nadam)

Primam oklade na ponuđene scenarije ;)

Danas tropske kišne šume prekrivaju tužnih 6 posto Zemljinog kopna, u odnosu na 14 posto koliko ih je bilo. Ni daljnja predviđanja nisu sjajna. Do 2050. (ponovno ta katastrofična godina) se očekuje da će one potpuno nestati. Jedno i pol jutro kišne šume nestaje svake sekunde(!) ostavljajući za sobom takozvani uzorak riblje kosti (uzorak po kojem se sječe šuma, vidljivo iz ptičje perspektive). Ali ni to nije sve! Godišnje zbog sječe nestane oko 50 tisuća životinjskih i biljnih vrsta.
I sve to zbog nas.

Još 28. travnja Guardian je došao u posjed trećeg dijela četvrtog IPCCovog izvješća (mjere koje je potrebno poduzeti u svrhu ublažavanja posljedica globalnog zatopljenja). Izvješće je formalno objavljeno, iako ne puna verzija, jutros u Bankoku. Obilježje novog izvješća je strategija borbe protiv klimatskih promjena. U prethodna dva dijela svi smo ostali šokirani tada već znanom istinom o antropogenim klimatskim promjenama koje bi u narednim desetljećima mogle dovesti do porasta temperatura do 6 stupnjeva, and so on…

No u novom dijelu IPCCovog izvješća u žarištu pozornosti nalaze se ekonomske posljedice smanjenja emisije stakleničkih plinova na globalnoj razini, te načini kako to što jeftinije postignuti. Drastično smanjenje emisija (ako ga se države budu pridržavale) bi moglo podosta utjecati na razvoj zemalja, kako tranzicijskih tako i onih čije su ekonomije vodeće u svijetu. U svakom slučaju, vremena nema, razloga za brigu ima, a prioritete treba posložiti na pravi način.

Fokusirati ću se na ono oko čega su se IPCC znanstvenici složili, ono oko čega (skoro) nisu, te na ekonomske zavrzlame. Ukratko, znanstvenici i državnici iz preko 120 zemalja jednoglasno se slažu da imamo i tehnologiju i novce za ograničenje katastrofalnih posljedica globalnog zatopljenja. Kvaka je u tome što se treba djelovati ne danas/sutra, već - jučer.

Nekako se mora srezati globalna godišnja emisija ugljičnog dioksida nastala ljudskim aktivnostima za 50 do 85 posto (uh, 85 je pre preoptimistično). Ono što je uzbunilo znanstvenike je rapidno povećanje emisija stakleničkih plinova na globalnoj razini od 1970. do 2004. godine koje iznosi čak 70 posto.

Izvještaj nudi program u kojem se nalaze razni ostvarivi načini smanjenja emisija. Širok spektar tehnoloških mogućnosti (osobito proizvodnja i korištenje energije na učinkovitije načine) podcrtan je kao ključan u sedam ekonomskih sektora. Sa već dostupnom tehnologijom i onima koje će se pojaviti do 2030., smatra se da bi se izazov smanjenja emisije štetnih plinova mogao provesti sa što manje utjecaja na ekonomiju, odnosno relativno jeftino (a to je, čini se, ono što su svi htjeli čuti).

Naravno, naglašeno je korištenje solarne, nuklearne (hm) te energije dobivene iz vjetroelektrana, više energetski učinkovitih zgrada (pametne kuće), povećanje korištenja javnih gradskih prijevoza (bicikle!:) i biogoriva, te ‘zarobljavanje’ i pohrana ugljičnog dioksida. Za ove potrebe nisu objavljene nikakve konkretne mjere već se naglasak stavlja na brzu reakciju u tome smjeru.

Dogovor je postignut i oko stabilizacije koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi između 445 i 650 jedinica po milijunu (ppm). Ova razina potrebna je kako bi se u nadolazećim desetljećima porast globalnih temperatura zadržao na samo 2 stupnja, s čime bi se izbjegli ozbiljni klimatski poremećaji (porast bi, kako sam već napomenula, mogao biti i do 6 stupnjeva što je ravno katastrofi). Sadašnja koncentracija CO2 u atmosferi je 430 ppm.

Nisam ekonomist, pa me zanima obrazloženje sljedećeg (vrlo važnog) podatka. Ako je netko stručniji, molim laičko objašnjenje – procijenjeno je da bi ova ograničenja koštala 3 posto GDPa do 2030., te bi se sačuvalo 0.12 percentage points GDPa (lokalni troškovi mogli bi odstupati od globalnog prosjeka). Shvatila sam jedino da je to vrlo povoljna trampa. Apropo toga, Bill Hare (Greenpeace) je izjavio da je to niska cijela koju treba platiti kako bi se ublažio rizik većih klimatskih promjena. Što se bude sporije išlo u tom smjeru, to će troškovi po svjetsku ekonomiju biti veći.

SAD drži čelno mjesto zemalja s najvećim emisijama stakleničkih plinova. Na sastanku su se predstavnici ove zemlje, kako piše Guardian, držali iznenađujuće tiho. Mene to previše ne čudi obzirom da sam već pisala o cenzuri znanstvenika u SADu od strane busheve administracije. Kina, država koja se impresivno brzo razvija, nalazi se na drugom mjestu ove ne pohvalne ljestvice. I baš je Kina (zajedno s Indijom i ostalim zemljama u razvoju) imala više prigovora na ograničenja emisija (što je razumljivo). No na kraju je popustila pod pritiskom i prihvatila određena ograničenja emisija.

Zanimljivo, na ovotjednom (odvojenom) sastanku u Pekingu vođena je kampanja u kojoj se za klimatske promjene optužuju najveće industrijske zemlje Sjeverne Amerike i Europe. Njima se u prvom redu daje i predbacuje odgovornost da ih i riješe, te se traži od spomentih država da za to ne optužuju kasnije razvijene zemlje poput Kine i Indije.

Vezano uz temu - o tome kakav će učinak potpisivanje Kyoto protokola imati u Hrvatskoj, jako dobar tekst (komentar) napisao je Cronomy - KYOTO – Dio “jedan” (updated). Ne znam zašto mi ovaj link ne radi u komentarima među kojima sam ga i pronašla. Ponavljam se, no nužno - O čemu neće main mediji, o tome će blogeri :)

Klimatska komisija Ujedinjenih naroda osnovana je 1998. godine sa zadatkom da istraži rizike globalnog zatopljenja. Komisija prikuplja, procjenjuje i prezentira znanstvene podatke o klimatskim promjenama. Intergovernmental Panel on Climate Change (dalje IPCC) osovljen je od strane Svjetske meteorološke organizacije (WMO) i Programa Ujedinjenih naroda za okoliš, čiji članovi jedini imaju pravo sudjelovanja u radu IPCCa. Izvješća IPCCa naveliko su spominjana u skoro svakoj raspravi o klimatskim promjenama, te ih se smatra za autoritet (Bibliju) na ovom području.

Sa sjedištem u Ženevi, komisija je do sada objavila tri opsežna izvješća o klimatskim promjenama (1990., 1995. i 2001.). Sutra očekujemo završnu četvrtu procjenu (Fourth Assessment Report – AR4) u kojoj će biti iznijeti načini kao se boriti s ovim gorućim problemom. Komisija ne provodi vlastita istraživanja već analizira znanstvene i tehničke studije objavljene u periodu između vlastitih izvješća. IPCC izvješća proučavaju znanstvene osnove globalnog zatopljenja i kako one utječu na okoliš i društvo. Ujedno nude strategije ublažavanja i prilagođavanja klimatskim promjenama.

Temeljni zaključci istraživača od izvješća do izvješća nisu se promijenili, iako su se dokazi za njih učvrstili. Treći dio četvrte procjene dao nam je šamar pošto je njime utvrđeno da su ljudi ‘razljutili’ efekt staklenika, koji zagrijava planet što će imati nesagledive posljedice u ovom stoljeću. Zbog toga mora biti uložen snažan trud na globalnoj razini kako bi se sanirale klimatske promjene. Oko 2000 istraživača i 450 glavnih autora radili su na četvrtoj procjeni koja će biti objavljena u petak, po našem vremenu u rane jutarnje sate, u Bankoku.

Ovo je jedan brzinski i čisto informativan post obzirom da je Hrvatska danas ratificirala protokol iz Kyota. Kako će se stvari dalje razvijati ćemo vidjeti.

Hrvatska je Kyoto protokol potpisala 1999. godine, a danas ga je Hrvatski sabor i ratificirao uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime (Rio de Janeiro, 1992.). Tako smo postali 170. zemlja obvezana na ograničenje emisije stakleničkih plinova. Smanjenjem emisije za atmosferu štetnih plinova pokušava se smanjiti čovjekov negativan utjecaj na klimu. Na što nas ovaj, jedan od najvažnijih međunarodnih ekoloških dokumenata konačno obvezuje?

Od 2008. do 2012. godine moramo smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 5 posto u odnosu na baznu 1990. godinu. No, kao tranzicijska zemlja kojoj bi industrijski razvoj bio znatno usporen prihvati li se zadana granica koja je postojala navedene godine, a to je 31,12 milijuna tona, Hrvatska se je izborila za pomicanje te granice na emisiju do 34,62 milijuna tona ugljičnog dioksida godišnje. S tim pomakom došli smo u ravnopravan odnos sa ostalim zemljama potpisnicama.

Kako postignuti ovo smanjenje? U prvom redu navode se obnovljivi izvori energije poput vjetroelektrana u koje bi trebalo dodatno ulagati. Druga, i ne manje važna stvar je podizanje svijesti o energetskoj učinkovitosti kroz smanjenje potrošnje energije. Mislite da ne možete smanjiti svoje mjesečne račune za struju u vlastitom domu? E pa, varate se jer je otvorena besplatna linija za savjete o energetskoj efikasnosti o kojoj nešto više možete pročitati na objavljenom linku. Inače, udio energetike u ispuštanju stakleničkih plinova je čak 74 posto*.

Europska Unija si je zacrtala da će do 2030. godine smanjiti emisije stakleničkih plinova za 20 posto, a ukoliko se sve zemlje potpisnice slože, moglo bi doći i do smanjenja od 30 posto. Impresivno, no hoće li tako biti ostaje vidjeti… Kada je Kyoto protokol donesen, zašto i gdje možete pročitati ovdje. Ujedno možete saznati i koje dvije zemlje, jedne od najvećih zagađivača, još uvijek nisu obvezane ovim protokolom.

*Update (hvala B!K na informacijama, koji je na svom blogu objavio pregršt korisnih linkova za bolje razumijevanje teme): U sažetku izvještaja za 2005. godinu dostupog preko weba i na stranicama Ministarstva gospodarstva sljedeći su podaci: udio energetike u Hrvatskoj u emisijama CO2 je 29.9%, NOx 17%, emisijama SO2 50.1%.