Post se nadovezuje na tekst Azijski smog mijenja klimu!, novo IPCCovo izvješće i moju (skromnu) želju da spasim tropske kišne šume. Ovo posljednje ne uključuje vezivanje lancima za drveće :)

Indonezija je svjetska država broj jedan ako se govori o veličini arhipelaga kojeg posjeduje. Razvedenost njene obale je tolika da broji oko 17 500 otoka. Indonezija je država broj četiri ako se govori o nastanjenosti zemlje. Ima oko 250 milijuna stanovnika. Indonezija ujedno zauzima i mjesto broj tri među državama koje prednjače sa emisijom stakleničkih plinova. Smjestila se odmah nakon SADa i Kine. Podatak vas iznenađuje? I mene je zbunio. Očekivala sam da će ‘broncu’ pobrati neka od etabliranih svjetskih industrijskih velesila. Ipak nije. Pobrala ju je zemlji u razvoju. Kako to?

Indonezijski otoci skoro cijeli su prekriveni tropskim kišnim šumama. Radi se o oko 353 milijuna jutara zemlje. Od toga je oko 148 milijuna jutara tropskih kišnih šuma namijenjeno proizvodnim svrhama. Ovo ogromno područje Vlada je dala u koncesiju raznim mega kompanijama koje imaju pravo sječe u regiji. U suradnji industrije sa šumskim požarima došlo je do toga da je Indonezija postala regija koja najbrže gubi svoju biološku riznicu, pa i bitku s globalnim zatopljenjem. Kakvu ulogu u emisijama CO2 i raspirivanju globalnog zatopljenja ima deforestacija?

Drveća na ekvatorijalnom području grupirana u tropske kišne šume za života usišu u sebe ogromne količine ugljičnog dioksida reciklirajući tako Zemljinu atmosferu. No, nakon sječe i paljenja drveća ona ga ispuštaju natrag u atmosferu pospješujući efekt staklenika. Kako Indonezija ubrzano ostaje bez glomaznih dijelova tropskih kišnih šuma, istovremeno postaje treći svjetski emiter ugljičnog dioksida koji se ispušta iz umrlog drveća, a do čega to dalje vodi znamo.

To nije jedini problem. Problem je u tome što je indonezijska Vlada razmjestila prioritete na taj način da su gospodarski rast i izvlačenje stanovništva iz siromaštva smješteni ispred globalnih problema (ne čudim se, samo navodim činjenicu). Ovo znači da nema fokusiranja na smanjenje sječe šuma, već da će se povećati broj tvornica na indonezijskim otocima, automobila na tamošnjim ulicama i milijuna tona CO2 u Zemljinoj atmosferi o kojoj svi ovisimo.

Nakon relativno optimističnog IPCCovog izvješća u kojem stoji da imamo i tehnologiju i novce za ograničenje katastrofalnih posljedica globalnog zatopljenja, uzbunile su se zemlje u razvoju, tranzicijske zemlje među kojima su prednjačile one azijske, Kina i Indija. Uz njih se je svrstala i Indonezija. Zašto su se uznemirile? Zato što su ograničenja emisija u IPCCovom izvješću praktički direktan udar na ekonomije zemalja u razvoju kojima su ti zahtjevi ipak - preskupi. Reakcije ne čude, a ne čudi ni već spomenuto predbacivanje odgovornosti za klimatske promjene na Zapad jer je, ne zavaravajmo se, on ipak najvećim dijelom kriv za promjene.

Što ovo znači? Dobro zaključuje Timeov novinar kada kaže da će, i ako se svijet bude uspješno borio protiv klimatskih promjena, rezultat biti određen od strane tranzicijskih zemalja. Dodaje da ako zemlje u razvoju (naročito azijske) odluče ignorirati globalno zatopljenje, i najradikalniji potezi razvijenog dijela svijeta mogli bi biti beznačajni. Njihove odluke uvelike će određivati u kakvom ćemo svijetu svi živjeti.

Postoje tri scenarija rješavanja problema podijeljena na Istok/Zapad, razvijene zemlje/zemlje u razvoju. Četvrta opcija je logički isključena.

1. Može doći do toga da breme sprječavanja klimatskih promjena u konačnici kukavički, tvrdoglavo i škrto ne preuzme nitko, pa da sve ode u propast. (nadam se da tako neće biti)

2. Moguće je da se Zapad sam financijski isprsi u svrhu višeg cilja (smanjenje emisija = normalan život na Zemlji sadašnjim i budućim generacijama). No, bez suradnje Istoka taj će potez biti puno, puno skuplji. Pošto su svi osjetljivi po pitanju ekonomije, to bi moglo dovesti do sukoba. Zašto? Zapad će plaćati saniranje, Istok će istovremeno potencirati problem koji će iz dana u dan rasti i postajati sve skuplji i skuplji, te će ignorirati njegovo rješavanje. Vrlo vjerojatno ovakva situacija vodila bi u konflikt čije smo iskre već vidjeli.

3. A situacija može ispasti i ružičasta. Svi se drže dogovora o ograničenju emisija nauštrb ekonomskog razvoja, više kod tranzicijskih, a manje kod razvijenijih zemalja. Temperature u narednih 50 godina porastu za samo podnošljivih 2 stupnja i sve za -5. (ovome se nadam)

Primam oklade na ponuđene scenarije ;)

Danas tropske kišne šume prekrivaju tužnih 6 posto Zemljinog kopna, u odnosu na 14 posto koliko ih je bilo. Ni daljnja predviđanja nisu sjajna. Do 2050. (ponovno ta katastrofična godina) se očekuje da će one potpuno nestati. Jedno i pol jutro kišne šume nestaje svake sekunde(!) ostavljajući za sobom takozvani uzorak riblje kosti (uzorak po kojem se sječe šuma, vidljivo iz ptičje perspektive). Ali ni to nije sve! Godišnje zbog sječe nestane oko 50 tisuća životinjskih i biljnih vrsta.
I sve to zbog nas.

Planet Zemlja
BBCjev serijal Planet Zemlja, kako kažu, jedan je od najzahtjevnijih dokumentarnih projekata na kojima je ta medijska kuća radila, a okarakteriziran je kao “konačan pogled na raznolikost našeg planeta”. Mi smo ga u prilici gledati svake nedjelje u popodnevnim satima na prvom programu HTVa. Iako preko tjedna televiziju ne palim sve do večernjih vijesti, kao nadomjestak za skoro cjelodnevan rad računala, obavezno se nedjeljom, ukoliko sam doma, sjednem na kauč i kliknem na crveni on gumbić te pogledam spomenuti dokumentarac.

On me je na više načina oduševio. Prvenstveno jer puno toga naučim, a to je ono što najviše volim. Svaki put čujem i vidim hrpetinu intrigantnih podataka koje do tada nisam znala. Opisivati prikazane slike je nemoguće, pa neću trošiti virtualni prostor pokušavajući ih dočarati. Najradije bi da mogu s ekipom istraživača otputovati na ta odredišta i sve ih osobno doživjeti, pa vam o tome pisati. Noh… Ako vas zanima, i sljedeće je nedjelje novi nastavak na programu (ako se ne varam, nažalost i posljednji), pa možemo barem tako ‘istraživati’ planet. Ja ću u narednim pasusima izložiti samo nekolicinu stvari koje sam popodne pohvatala.

U divljini
Današnja epizoda serijala Planet Zemlja – Budućnost nazvana je U divljini. Smatra se da je “divljina” zapadnjački skovan pojam koji se odnosi na dijelove Zemlje gdje je nastanjen jako mali broj ljudi. Radi se o oko 0.7 posto svjetske populacije. Po toj definiciji, na divljinu, kako tvrdi Russell Mittermeier, otpada 40% zemlje (inače, samo četvrtina kopna je potpuno nenastanjena), od čega je zaštićeno 12 posto područja. Divljina kao takva igra itekako važnu ulogu u održavanju ravnoteže svjetskog ekosustava.

Problem s divljinom (ne jedini) je taj što u njoj borave velike životinje poput slonova i velikih mačaka kojima je potrebno puno više prostora nego što ga imaju na raspolaganju, pa one zadiru i u nastanjena i njima više neprilagođena područja. Inače, utjecaj klimatskih promjena na ta područja praktički je iz godine u godinu vidljiv golim okom. Iako ima i takvih, teško je biti skeptik i tvrditi da su tako rapidne promjene prirodan ciklus Zemljine klime koja je bila relativno stabilna proteklih 6 do 7 tisuća godina. Činjenice o trenutnom stanju Arktika i Atlantika više-manje su svima poznate, a isušene rijeke, pogotovo u pustinjskim predjelima Zemlje, također postaju svakodnevica.

Kukci u štrajku
U novonastalim okolnostima, ni male životinje ne smije se zanemariti. Stručnjaci su, između ostalog, pričali o tome kako megakompanije postanu osjetljive na ekološka pitanja tek kada im ekonomski stručnjaci pod nos stave iznose koje bi trebali iskeširati u slučaju da, primjerice, kukci odu u štrajk, odnosno da prestanu oprašivati cvjetove. U takvom scenariju se radi o stotinama milijardi dolara dodatnih ulaganja. Prestanak oprašivanja od strane kukaca bio bi nezamisliv udarac na proizvodnju hrane, pa tako, uzročno-posljedično i na naš opstanak. Sve je povezano, napisao je poglavica iz Seattlea. Nisu svi svjesni koliko ovisimo o zdravlju prirode.

David Attenborough, scenarist, jedan od govornika, i jedini kojeg sam prepoznala, na kraju je dodao (nešto u ovom stilu) da bi mi kao najdominantnija vrsta na Zemlji trebali uzeti u obzir moralnu odgovornost prema planeti, te spasiti što se spasiti da. I ostali stručnjaci se slažu s time da još nije kasno za djelovanje. Dobar dio epizode U divljini posvećen je šumama. Pretpostavlja se da će, ukoliko u narednim desetljećima preživi ikoja prašuma, to biti sjeverni dio Amazone koja je još u relativno dobrom stanju – u odnosu na njen južni, već devastirani dio. O tropskim šumama i deforestaciji već sam pisala. Odgovor na deforestaciju pronađen je u Costa Rici gdje su farmeri doslovno plaćeni da uzgajaju šume.

Štedi dok imaš
U postu nisam htjela spomenuti zanemarivanje rasta populacije (u postu Timeline klimatskih promjena stoji predviđanje da će 2050. godine na Zemlji biti 9.4 milijarde ljudi), niti da smo krajem prošle godine alarmirani da će nam 2050. godine trebati dva planeta poput Zemlje da bi zadovoljili potrebe stanovništva na ovom jednom. No, i to je potrebno još jednom napomenuti. Resurse (energiju, hranu, vodu…) moramo koristiti na održiv način. Resursa ima dovoljno, tvrde znanstvenici, samo što ih se rasipa i krivo raspoređuje. U tom kontekstu se uvijek sjetim one stare - “Štedi dok imaš”.

U dokumentarcu je u nekoliko navrata spomenuta Europska šuma Białowieża, što je bilo dovoljno da se sjednem i malo propitam Google i Wikipediju o čemu se radi, pošto za nju do sada nikad nisam čula.

Białowieża
Šuma Białowieża jedina je preostala iskonska djevičanska šuma u Europi. Smještena je oko granica dviju država – Poljske i Bjelorusije. Białowieża je ujedno i jedini preostali dio ogromne šume koja se je nekada prostirala po cijeloj Europi. Šume poput Białowieże davnih dana vladale su cijelom Europom, a ljudi su se tim područjem (negdje u 14. stoljeću) kretali većinom riječnim tokovima. Ceste i mostovi pojavili su se puno kasnije.

Današnji ostaci ostataka nekada prostrane šume ubrzano nestaju. Poljski dio šume zaštićen je kao Nacionalni park Białowieża, te zauzima (samo) 100 četvornih kilometara. Granica koja dijeli dvije spomenute države proteže se preko šume, a ona je za sada zatvorena za velike životinje i turiste. Bjeloruski dio šume djelomično je pretvoren u rezervat Belovezhskaya Pushcha koji je također otvoren za jako mali broj posjetitelja. Šuma Białowieża nekada je u cijelosti pripadala Ruskom Carstvu.

Kad sam već kod drveća, pogledajte kakvih sve ima. Ja ih zovem šampioni među drvećem, fantastični su (link via Borja). Ulovilo me, zanijelo, pa se opet maratonski raspisah. Nadam se da sam barem mali dio onoga što sam danas gledala, naučila i o čemu sam mozgala prenijela tu. Post sam nazvala po poljskoj šumi jer mi je njeno ime cijelo popodne zvonilo u glavi :)

Autohtone šume pokrivaju oko 21% Zemljine površine i od neprocjenjive su vrijednosti. No, one su na udaru deforestacije. Deforestacija je pretvaranje šumskih područja u tlo bez stabala čime nastaju poljoprivredna tla ili urbani dijelovi svijeta, prostori popunjeni balvanima (ostacima stabala) ili pustopoljine. Tko je tome kriv? Čovjek, naravno.

Homo sapiens je kriv jer mu: treba životni prostor, prostor za granju prometnica, tlo za uzgoj poljoprivrednih dobara, drvno gorivo, raznorazni resusri…

Prije je deforestacija označavala krčenje šume kako bi se dobile obradive površine. Industrijska revolucija dodala je tome urbanizaciju pretvarajući šumska područja u (mega)gradove koji su se gradili na ranije pošumljenim područjima osiguravajući tako prijeko potrebno drvo za razvoj. Značajno “ubijanje šuma” dešavalo se je u Zapadnoj Europi između 1100. i 1500. godine zbog naglog porasta populacije.

Danas, u 21. stoljeću, povećana globalna potražnja za drvom kao resursom (gorivo za grijanje, gradnja infrastrukture, papir…), kombinirana je s rapidnim porastom populacije i zahtjevom za prehranu stanovništva. Primjerice, u Meksiku, Brazilu i Indoneziji, poljoprivredne odredbe raselile su veliki dio stanovništva na područje kišnih šuma povećavajući tako stupanj deforestacije.

Strašan je podatak da je u 20. stoljeću, između 1960. i 1990. uništena jedna petina kišnih šuma! Prema procjenama iz 1990., radi se o gubitku oko cca 55 do 120 tisuća kilometara četvornih kišnih šuma svake godine (samo u Južnoj Americi oko 54 000 četvornih km per year, a ti podaci variraju od regije do regije pošto se nestanak šumskog pokrova ne odvija se u svim zemljama jednako.).

Prema ovakvom stupnju uništenja, tropske kišne šume mogle bi u potpunosti nestati do 2090. godine. Što onda? U laboratorijima ćemo uzgajati vrste i resurse koji su nam potrebni da bi osigurali opstanak biološkog ciklusa?

Postoji i prirodni oblik deforestacije koji potiču tsunamiji, šumski požari (prvi oblik uništavanja šumskog pokrova), vulkanske erupcije, dezertifikacija (iako je i ona dijelom izazvana ljudskim djelovanjem).

U osnovi, odstranjivanje i destrukcija tako značajnih šumskih površina rezultiralo je degradacijom okoliša te smanjenjem biodiverziteta – biološke raznolikosti. Na većini područja deforestaciju ne nasljeđuje pošumljavanje, već ostaju samo pustopoljine (te slike su stravične i nadam se da nikada neću biti u prilici “iz prve ruke” vidjeti takvo nešto). Makar bi i uz pošumljavanje (za obnovu prašume trebala bi stoljeća) biodiverzitet i dalje bio ugrožen.

Najviše pažnje zbog ovog problema posvećuje se tropskim kišnim šumama, dok su topske suhe šume (koje tokom godine prolaze kroz višemjesečno sušno razdoblje) na jačem udaru navedene pojave. Glavni razlog tome je instant stvaranje poljoprivrednih površina kako bi se uzgajale pojedine (različite) kulture što jako crpi bogatstvo tla. Mali farmeri mogu biti veliko zlo.

Posljedice:
1) Šume su važno skladište ugljika, a tokom deforestacije (truljenje i paljenje stabala) oslobađaju se velike količine ugljičnog dioksida (zagađivača) što pridonosi efektu staklenika = klimatske promjene
2) Stabla koja su uklanjala (apsorbirala) ugljik iz atmosfere tokom procesa fotosinteze nisu više prisutna i ne doprinose skladištenju ugljika
3) Mijenja se vodeni ciklus smanjujući količinu vode u tlu, podvodnim vodama i u atmosferi
4) Smanjuje se biološka raznolikost ugrožavajući staništa divljih životinja dovodeći do izumiranja velikog broja životinjskih vrsta (50 milijuna stvorenja može opstati samo u kišnim šumama)
5) Nestaju potencijalni izvori medicinskih rješenja
6) Smanjuje se broj padalina i količina vode koja se zadržava u tlu i vegetaciji
7) Ne manje važno, kišne šume su jako lijepe (čak i turističke) površine koje proizvode ogromne količine kisika (s razlogom ih se zove “pluća svijeta”), te njihovim nestankom nestaju i navedene prednosti
8) Smanjuje se kvaliteta šume, ponekad do te mjere da je ona neobnovljiva što uključuje gubitak gustoće i prirodne strukture drveća, nedostatak resursa koji su potrebni ljudima, gubitak izvora biogoriva, životinjskih vrsta, genetske raznolikosti…
9) Dolazi do (opasne) erozije tla, a bez korijena stabala koje drže tlo kompaktnim povećava se opasnost nastanka klizišta
10) Deforestacija (zajedno s poplavama i sušama) je stvorila 25 milijuna “okolišnih izbjeglica” (što je 2005. predstavljalo 55% izbjegličke populacije na svijetu)
11) Dolazi do dezertifikacije – pretvaranje površine u pustinje i degradacije - prorjeđivanje šuma bez promjena u korištenju zemljišta
12) Može doći do potpunog društvenog i ekološkog kolapsa
And so on…

Nastojanja da se uspori deforestacija traju već stoljećima, pošto je poznato da ona može ugroziti ili čak uzrokovati raspad društva i ekosustava. Zanimljiva je akcija koja se provodi u uvijek tako drugačijoj Kini, koja je uništila dobar dio svojih šuma. Naime, svaki njen građanin (koji je to sposoban) u dobi od 11-60 godina mora godišnje zasaditi jedno do 5 stabala ili ekvivalentno tome odraditi rad u šumskim službama. (Ovo treba svugdje ozakoniti, op.a.:)

Svejedno je od 305 000 kilometara četvornih kišnih šuma koje je Zemlja posjedovala, njih ostalo dvostruko manje – 157. Korištenjem satelitskih snimaka jednostavno se dolazi do ovih zastrašujućih podataka. Pozitivna vijest na koju sam naišla je da je deforestacija Amazone, zbog striktnih ekoloških i zakonskih mjera koje se provode u Brazilu, smanjena u odnosu na 1991. godinu. Više o deforestaciji Amazone. A ja bi mogla o tome još, i još, i još… No dosta je bilo. Za sada.

Više o temi na:
Panda.org
NewScientist.com
ClimateArk.org
Geogfafija.hr
i-net.hr: uništavanje kišnih šuma (jako zanimljivi instant podaci)
Earthobservatory.nasa.gov

Slični tekstovi s ovog bloga:
Pluća Svijeta
Amazona postaje zona

+ Medicine Man film kojeg sam se sjetila dok sam tipkala ovaj tekst.

++ Ljudi, reciklirajte papir/karton. Po gradovima (sigurno i u blizini vaših domova) postoje mjesta za odlaganje papira.

+++ Ne znam jeste i primijetili, ali Zagreb je poprilično “zelen grad”. Dopala mi se je i nedavna sadnja drvoreda uz obnovljenu Ljubljansku aveniju i uz dio autoputa Zagreb-Split. Iako, u ovakvoj kompoziciji, prometnica “jede” stablo ne dajući mu dovoljno čistog kisika koji mu je potreban za razvoj pa ta stabla kad odrastu većinom djeluju malo zakržljalo.

++++ Kad razmišljam o deforestaciji ne mogu se ne sjetiti požara koji su niz godina opsjedali otok Korčulu. Cijelu. Zbog brdovitog i nepristupačnog terena, požare nije bilo lako kontrolirati ni ugasiti. Pa je od grčkog naziva Korkyra Melaina i latinskog Corcyra Nigra, koje je Korčula dobila zbog svoje crnogorične šume, ostao - krš. Srećom imamo dobar EKO pa se pošumljavanje redovito vrši.

Tropske kišne šume najstariji su tip vegetacije na Zemlje, većinom pozicionirane u pojasu Ekvatora. Zovemo ih i “pluća svijeta”. U odnosu na cjelokupnu površinu našeg planeta, one ne prevladavaju, ali obzirom na veliku biološku raznolikost, ogromnu količinu Sunčeve energije i padalina koje primaju svakoga dana, ubrajaju se među najproduktivnije ekosustave na Svijetu.

U prilog tome govori podatak da se na površini od oko 10 kilometara četvornih Tropske šume nalazi više od 1 500 različitih biljnih i oko 700 različitih životinjskih vrsta, te oko 1 000 vrsta insekata. Zanimljiv je rezultat jedne studije koja je ustanovila da na listu površine 1 metra četvornog živi oko 50 različitih vrsta mrava. Ovako gusto nastanjen sustav čini jedan od najvitalnijih “organa” Zemlje i svojevrsnu biološku riznicu Svijeta.

Studije su pokazale da svakodnevno, kao posljedica deforestacije (proces sječe i uništavanja šuma u velikoj mjeri uzrokovan gradnjom prometnica i hidroelektrana, te vađenjem nafte) nestane 137 biljnih i životinjskih vrsta, odnosno 170 000 kilometara četvornih tropskih kišnih šuma. Istovremeno, krčenjem i paljenjem šuma oslobađa se ugljični dioksid, što utječe na globalno zatopljenje i pridonosi efektu staklenika, odnosno globalnom zatopljenju.

Iako već sada osjećamo posljedice globalnog zatopljenja u obliku poremećaja u atmosferi koji rezultiraju mnogim izrazito nepredvidljivim ponašanjima vremena, znanstvenici predviđaju da će do 2030. godine, odnosno za 20ak godina, procesom deforestacije tropske šume u potpunosti nestati s površine Zemlje. To nije daleka budućnost. Dapače, to je period kojeg će velika većina stanovništva Zemlje dočekati.

Pozitivna vijest koju je objavila Brazilska vlada jest da je smanjenje površine Amazonske prašume usporeno i to dvostruko. Primjerice, oko 13 tisuća četvornih kilometara kišne šume uništeno je u 12 mjeseci između kolovoza 2005. i 2006., što je polovina onoga što je nestalo u istom periodu između 2003. i 2004. To je ujedno i najniža stopa deforestacije od 1988. godine.

+ retro tekst +

Deforestacijom dnevno nestane 137 biljnih i životinjskih vrsta te 170 000 kilometara četvornih tropskih kišnih šuma, što će u roku od 20 godina rezultirati potpunim nestankom ove biološke riznice - Amazonske prašume. Kako će ona izgledati 2050. godine saznajte iz teksta koji slijedi.

Proces koji se čovjekovom “zaslugom” odvija već desetljećima, oštrinu svojih zuba pokazati će 2050. Ugriz zagađenja prvenstveno će osjetiti brazilska kišna šuma, pluća svijeta koja će ostati bez 40 posto svoje površine.

Ako se predviđanje ostvari, ono će uzrokovati jednu od najvećih svjetskih ekoloških kriza, kažu znanstvenici. Direktan uzročnik katastrofe je dugogodišnje nekontrolirano širenje agrikultura na amazonsko područje. Naime, Amazonska kišna šuma se mnogima čini kao idealno mjesto za razvoj industrije tog tipa. To područje možda jeste idealno za razvijanje agrikulture, ali je još idealnije za neka druga živa bića kojima je ono i namijenjeno.

Osim neposrednog zagađivača, postoji i posredan negativan utjecaj na Amazonsku kišnu šumu. Zakoni koji reguliraju širenje industrije u njenom smjeru nisu adekvatni tom području i ne služe očuvanju okoliša i životinja, stoga su njihove izmjene nužne. U suprotnom će nestati preko 100 izvornih životinjskih vrsta koje će silom prilika biti protjerane iz svojih staništa na području od dva milijuna četvornih kilometara kišne šume. Znamo da se nestajanjem jedne životinjske ili biljne vrste potpuno remeti hranidbeni lanac koji, pogađate, uključuje i čovjeka.

U koraku s globalnim zatopljenjem prosječna temperatura u Južnoj Americi od 1992. do 2000. godišnje se penjala u prosjeku za 0.8 stupnjeva Celzijusevih. Rast temperature Amazonu pretvara u stepu. Ako se nastavi takav trend, 60% kišne šume pretvoriti će se u suhu zemlju.

Za predviđanje sudbine brazilske kišne šume korištena je kompjutorska simulacija uz nekoliko pretpostavljenih scenarija budućnosti. Ovaj scenarij jedan je od gorih. Studija o sudbini Amazone 2050. godine objavljena je u magazinu Nature povodom UN-ove konferencije o biodiverzitetu u Brazilu.

Na red dolaze dobre vijesti koje počinju s famoznim “ako”. Dakle, ako se bude više radilo na kontroli i sprječavanju širenja raznih industrija na ova osjetljiva prirodna staništa, spasiti će se i očuvati oko 73% izvorne šume, a do 2050. godine smanjiti će se emisija štetnog ugljičnog dioksida u atmosferu.

Sad na red dolazi neizostavan “ali”. Za ostvarivanje cilja koji bi imao pozitivne učinke, ne samo na Amazonu već i na cijeli Zemljin ekosustav, potrebno je da sve dobro stojeće države izdvoje dio svojih sredstava. Ima li dobrovoljaca?