Zadatak nam je bio posjetiti, proučiti, javiti, dojaviti, objaviti da je Aljoša (blogAriat) pokrenuo novi projekt – blogkatalog.com (mrvu kasnim s objavom, pardon:). O čemu se radi samo ime sajta govori. Naslovnica blogkataloga uređena je tako da se na njoj slikom i likom pojavljuju najnoviji blogovi + liste najbolje ocijenjenih, najčešće ocjenjivanih i najposjećenijih blogova na tjednoj bazi. Sve naj :)

Blogove dodaju posjetitelji (uz blagoslov urednika) te svojim klikovima određuju liste. A da ne bi ispalo da totalno kasnim s objavom, pravo je vrijeme da bacite pogled na neke novosti koje su se našle na jednostavnoj, prozračnoj, oku ugodnoj i interaktivnoj naslovnici blogkataloga. To su tag cloud (blogove se može pretraživati po ključnim riječima) i zasebna kategorija ‘nasumično izabrani blogovi’. Baš ti dođe da poklikaš po linkovima :)

Još novosti. Bez ! Komentara piše o besplatnoj liniji na koju se građani mogu javiti i postaviti pitanja vezana uz moguće uštede u vlastitom domu koja je otvorena u sklopu projekta “Poticanje energetske efikasnosti u Hrvatskoj”. Radnim danom od 9 do 18, možete nazvati na broj 0800 200 170. Kako BK kaže, “sam poziv ništa ne košta, a savjeti koje ćete dobiti, ukoliko ih pravilno primijenite mogu se pozitivno odraziti na vašim mjesečnim računima”. Linija zaista može biti korisna.

Kad sam kod energije, točnije, globalnog zatopljenja, inicijativa i nečeg što vas ništa ne košta, osim malo pažnje, vrijeme je da vas podsjetim, ako želite, da sudjelujete u akciji 5 minuta odmora u mraku i ugasite svijetla na 5 minuta, danas od 19:55 do 20:00 sati (evo, svaki tren). Malo detaljnije o inicijativi, iz Pariza, otkud je ona i krenula, piše Blogowski. Znači, gasimo svijetla! :)

(via Mrak)

Od 24. siječnja 2007. saborska televizija je dostupna i putem Interneta u obliku video streaminga. Pao je večeras prijedlog (stigao mi poziv mailom) oko testiranja koliko ljudi doista može gledati tu televiziju pa stoga zakazujemo slijedeće:

U četvrtak, 25. siječnja u 11:00h ujutro, svatko tko ima prilike (i broadband vezu) nek’ se spoji na video stream iz sabora. Adresa video streama je mms://media.t-com.hr/sabor.
Možete se uključiti i preko Zombixovog bloga na adresi http://zombix.net/glob/sabor/.

Ako imate blog, svakako probajte ovaj tekst (ili njemu sličan) objaviti, a sutra u 11h idemo probati provjeriti za koliko je točno korisnika cijela priča dimenzionirana. Može?

Ne znam koliko konkretnog utjecaja na promjenu određenih stvari imaju online peticije i kampanje. Nadam se puno. Jedna od najbolje prezentiranih i izvedenih kampanja na koju sam naišla, zajedno s preko milijun i tristo tisuća ljudi, je lightamillioncandles.com. Iako je sajt ispunio svoj primarni cilj, ukoliko već niste, posjetite ga i zapalite svoju svijeću kako bi barem tako doprinijeli sprečavanju širenja i uopće postavljanja dječje pornografije na Internet.

Slična izvedba zaživjela je na sajtu lighttounite.org čija je misija širenje svijesti o HIVu/AIDSu u SADu. Klikom na svijeću ovog sajta možete pročitati osobne ispovijesti ljudi koji su na razne načine bili ili još uvijek jesu u dodiru s tom bolesti. Svijeća/svjetlost vuče jaku i upečatljivu simboliku…

Online peticija, lokalno-domaća, s drugačijim ciljem od prethodne dvije, je ona koju je netko pokrenuo kako bi se konačno “razbio” monopol zagrebačkog taksija. Potpisalo ju je do sada oko 3 800 ljudi. Na peticiju sam naišla na više blogova. Jedan je, s jednim postom, posvećen upravo tome – monopolizam.bloger.hr.

Svi razlozi zašto bi se trebala pojaviti konkurencija ZG taksiju već su istaknuti. Ukratko, bilo bi bolje, sigurnije i isplativije za “pješake”, a bolje i za taksiste, koji u tom slučaju ne bi po cijele dane i noći ležali u svojim automobilskim naslonjačima čitajući novine ili slušajući radio uz pokoju porciju junk fooda, i to za manje para nego što bi dobili da se vozikaju okolo, pardon, da zapravo rade.

Iz vlastitog iskustva, navesti ću samo jedan primjer kao razlog zašto želim da se smanje cijene taksi vožnje u glavnom nam gradu po uzoru na, recimo, grad Rijeku. Mah, i u Splitu me po danu taksi kombi sa svom prtljagom dovede do Getaldićeve u roku od 7 minuta za 8 kuna. Stanje s taksi prijevozom u susjednim zemljama je također puno povoljnije.

Noh… Dogodovština. OK, kriva sam jer sam tog jutra kasnila na bus za Split. Što ću, pobjegao mi je ZETov bus pred nosom, a sljedeći je išao za 20 minuta. U toj situaciji nisam imala vremena za gubljenje ni očajavanje (a bome ni prijevoz). Do Otoka sam jednostavno morala taj dan, odnosno biti na busu koji je kretao za 45 minuta, i na katamaranu koji je isplovljavao za cca 6 sati.

Sjela sam u jedan od taksija koji inače dežuraju ispred hotelčića u blizini zgrade. Izjavu: “Moram biti na autobusnom kolodvoru za pola sata, inače će mi pobjeći bus!” je taksist jako ozbiljno shvatio. Kako smo četiri puta, u rane jutarnje sate, skoro iščezli s lica zemlje neću prepričavati. Totalno filmski. Trijezni jače od prve kave.

U svoj toj strci primijetila sam da pokazatelj prijeđene kilometraže i njene kunske protuvrijednosti raste kao i brzina kretanja automobila. Tek tada mi je palo na pamet pitati vozača koliko će me koštati ovaj izlet do kolodvora. Rekao mi je da je to ravno 150 kuna.

To vama sad možda ne zvuči strašno puno. Ali jest. Pogotovo iz perspektive da sam isto toliko platila kartu do Splita! Banalizirajući, razlika je u tome što od Zagreba do Splita ima 380 kilometara (5 sati busom), a od stana do autobusnog 15 km (20 minuta autom).

Naravno da sam to pred njim na glas izračunala. Odgovor na računicu je bio mutan, a žustra diskusija, odnosno kraj vožnje i moje zahtijevanje razumnog odgovora je završilo s “I mi moramo od nečega živjeti”. Pih… Nije me uvjerio. Samo sam bila više ljuta, iako sam zbog njega stigla na vrijeme (čitaj: u zadnji čas sam ulovila bus).

Eto… Ako smatrate da će peticija pomoći tome da vožnje taksijem budu povoljnije (dostupnije) u ZGu – navalite, it’s all yours :)

Kad će više taj secure wireless tutto completo. Jedva čekam da se riješim svih ovih kabela koji vire prvenstveno iz kompa, a onda i iz ostalih utičnica. Em napajanje, em slušalice, em miš, em dsl, em spajanje na liniju, itd. E Tesla, Tesla… Prva stvar koju bi makla, i uskoro hoću, je USB modem. On je zauzeo centralno mjesto u stanu i gdjegod da kreneš moraš se barem okrznut’ o njega.

No to je najmanji problem koji imam s njim. Naime, ugovor s Iskonom, koji sam potpisala za XXLadsl, istekao je prošli mjesec. Ugovor je bio potpisan na godinu i pol. U slučaju da ga ne raskinem, on se nastavlja s uslugama kakve sam imala do tada. U međuvremenu su nam povećane brzine s 386 na 1024 kbps, a defaultni paket povećan je s 2 na 5 GB. Sve 5, ali…

Naravno da su, tek po isteku ugovora, počeli problemi. Veza mi je danima pucala od 5 do 10 puta dnevno i reconnectala se za koju minutu. Naporno. Osim toga, nerijetko se javljala i greška da je pukao T-Comov link prema meni na čije bi ponovno spajanje trebala čekati puno duže.

Nije mi bilo druge nego svako malo zvati Iskonovu podršku korisnicima, prijaviti jednu od dvije te iste greške, da bi oni dalje slali prijavu T-Comu, otkud bi me natrag zvali provjeravajući je li sve u redu. I bilo bi. Na kratko. Opcija koju preporučaju je restartnje modema, odnosno, da ištekam modem, restartam komp i uštekam USB nakon podizanja Windowsa. To bi upalilo, ponekad. Svejedno naporno.

Ekipa je inače sve brzo rješavala, to stoji, ali problem se još brže vraćao. Živciralo me je i nedirektno prijavljivanje nadležnima, što je pristojna gospodična iz Iskona objasnila time da ekipa tamo, ukoliko može, još uvijek preferira rješavati probleme svojih korisnika sama + T-Comova podrška nema pristup bazi podataka Iskonovih korisnika, tako da mi ona direktno ne može pomoći.

Noh… Što htjedoh reći. Što mi je T-Comova služba za korisnike otkrila kad sam im se “potužila” da mi veza puca. Siemensov USB modem kojeg koristim, pod 1, ofkors, ima rok trajanja koji mu je very likely istekao, pogađate, nakon godine i pol. Da mi je veza počela pucati ranije, za trajanja ugovora, dobila bi novi. Ali ne i sada.

Pod 2, Siemensov modem prilagođen je prvotnoj brzini, 386 kbps. No nije bilo predviđeno povećane na 1024, niti je ovaj uređaj prilagođen tome zbog čega dolazi do preopterećenja i pucanja veze, barem tako kažu. Hvala na povećanju brzina, ali ne hvala što nisam obaviještena na vrijeme o mogućim nuspojavama.

Ne znam što ću. Pun mi je kufer i T-Comove fiksne linije (koju rijetko koristim), i pretplate za 0,93 kn potrošenog telefoniranja, i duplih računa, i kabela, i pucanja veze (što se zadnjih dana smanjilo vjerojatno jer sam bila uporna, čitaj:dosadna:).

Wireless modem i mrežnu karticu ću kupiti, samo ne znam da li da ih integriram u sadašnji paket, ili da pređem na novu uslugu. Da je Iskon, dok je to još bio Iskon, pružio mogućnost telefoniranja i broadband pristupa Internetu po trenutnim uvjetima, odmah bi prešla tamo. Sad fakat ne znam…

Kako sam (napokon:) zalila komp s kavom pročitajte Dvanula.

Ako ste, poput mene, ograničeni na cca 4 domaća TV programa s jedva prolaznom ocjenom, te zbog istih gledate dalekovidnicu pola sata dnevno i polako postajete “surfer bez granica“, kojem na računalu privremeno ne radi CD/DVD Rom, kvalitetne video sadržaje po vlastitom izboru, koje ćete gledati kada za njih imate vremena, potražiti ćete, a gdje drugdje nego - online. Pogotovo one dokumentarne. Barem je tako u mom slučaju.

Jedno od dražih mi odredišta su video vijesti na National Geographicu. Impresivno je razmetanje mladog gorile koji je željan vlasti na određenom teritoriju i pomlatka koji dolazi u paketu s njim. Proždrljiva Anakonda koja napada, drobi, 6 sati jede i nekoliko dana probavlja jednog od najvećih glodavaca na svijetu, kako bi se mogla namirena pariti, je prizor za pamćenje. Ali nikako gledati za vrijeme i oko ručka.

Ako se bojite pauka, kao što ih se ja užasavam, pogledajte filmić o najvećem poznatom na svijetu – tarantuli koja u tami noći grabežljivo jede miša. Kad sam vidjela ovako naizgled “mekanog” i “pamučnog” pauka, isti čas sam se brrr… oslobodila straha od tih životinja.

Sve se svodi na prehranu i reprodukciju.

Iz podvodnog svijeta, ako imate volje, pogledajte seriju podcasta o Kitovima ubojicama. Famozne i prekrasne Orke, morski predatori sa samog vrha hranidbenog lanca, osim što dnevno prijeđu preko 150 kilometara u potrazi za hranom, uživaju i u podvodnim spa tretmanima. Tko bi rekao da su i oni pravi hedonisti tu i tamo :)

Za kraj, nešto nevjerojatno – okršaj između hobotnice i morskog psa. Bolje reći, pogledajte kako ogromna hobotnica jede za ručak, u ovom slučaju, omanjeg morskog psa. Spiker koji prati razvoj priče također je zabavan.

Osim ovog letimičnog izbora, s kratim search upitima ili prateći linkove, možete pronaći môre raznoraznih video sadržaja, ne samo na NGMu nego diljem web-a. No to znate :)

Kao klinka živjela sam za crtiće (Tom i Jerry) i dokumentarce, većinom one koje je vodio uživljeno opušteni i nezaboravni David Attenborough. Sada povremeno u popodnevnim satima naletim na koji dobar dokumentarac o prošlim carstvima i civilizacijama na HTVu, ili o ključnim ljudima i momentima ljudske povijesti, ali to nužno ne znači da tada imam vremena pogledati iste.

Odlučih se za ovaj post iz jednog smiješnog razloga. Neki dan dok sam (čuda li) surfala, zatresao mi se je stol. Lagano. Prva stvar na koju sam pomislila bila je “Ajme, ne opet potres“. Nije bio, već mi je zvonio mobitel kojem je zvuk bio isključen, a vibra upaljena. Fakat je na prvu loptu, onaj djelić sekunde, djelovalo kao lagani potres. Sreća da nisam bila u pravu.

Najveći potres kojeg sam ikada doživjela bio je na Korčuli dok sam bila mala. Imala sam možda 9 godina, ne sjećam se točno. Znam da sam sjedila doma pred TVom i gledala dokumentarac o gorilama kad je sve počelo i trajalo cirka minutu. Taman da izletimo iz kuće do otvorenog prostora. Kad mi je u stol neki dan “udario potres” sjetih se gorila i tako dobrih dokumentaraca koje sad tražim online. U skraćenim verzijama. Što me dalje podsjetilo da si moram popraviti komp.