Danas je bio zadnji dan izložbe Van Gogh, Mondrian i haaška slikarska škola u Klovićevim dvorima, jedne od značajnijih izložbi u posljednje vrijeme organiziranih u Hrvatskoj. Nisam bila. Jedino što znam o tome kakva je bila izložba je putem toga što ste vi pisali i onog što mi je mama pričala. Mamino iskustvo, koja se inače bavi slikarstvom, je: “Tri puta su me upozorili da se ne približavam slikama. Ne da ih ne diram, nego da im ne dolazim ni blizu.” Vi ste imali neke odlične recenzije izložbe. Ja ću o tome iz drugog kuta. Natipkat ću jedan putopis s 14 godina zakašnjenja. Zbog tolikog delaya, nekih informacija se ne sjećam.
U ljeto, kad sam imala 11 godina, s mamom sam išla u posjet teti u Francusku. U jedan mali gradić – Arles. U Arlesu, u “Žutoj kući” Van Gogh je proveo nešto više od godinu dana svog života i tamo naslikao oko 300 slika zbog čega je taj grad doživio procvat turizma. Ja to do tada nisam znala. Teta je imala trgovinu u neposrednoj blizini znamenitog Arleskog trga (the Place du Forum). Nakon maminog povratka iz Klovićevih dvora, saznala sam da je dio tog trga ovjekovječen na Goghovoj umjetnini Night Caffe (puno ime: The Café Terrace on the Place du Forum, Arles, at Night). Možda su mi to domaćini tada i rekli, jer se mjesta jasno sjećam pošto je još uvijek jednakog izgleda i pošto sam u mjesec dana boravka tamo redovito prolazila uz Caffe, ali mi to s 11 nije bila prebitna informacija pa je nisam usvojila.
U Arlesu sam vidjela, po prvi put u životu, amfiteatar, rimsku arenu - Arelate. Pulsku sam posjetila tek kasnije. Ujedno sam u Arlesu, sjedeći na hladnom kamenu, po prvi putra gledala koridu, borbu s bikovima. Gledala sam i onu pravu kada je bik ganjao lika koji ga je provocirao. Bik je u tom okršaju rasturio donju drvenu ogradu arene i projurio među gledateljima koji su se nalazili na tlu. Jedan od gledatelja je krvav iznesen na nosilima. Istu večer, druga, malo modificirana korida odvijala se je sa klaunom koji je navlačio bika u gumeni bazen postavljen u sredini. Ta verzija nije bila toliko upečatljiva.
Kamenje s kojim se obnavlja amfiteatar Arelate, pošto je tokom vremena, zbog udara vjetra vidno oštećen, dovodi se iz Les Bauxa (izgovara se le bo). Les Baux je jedno od najdojmljivijih mjesta koje sam posjetila za svog kratkog života. Zašto? Mjesto je izrazito maleno, zapravo je selo, sada isključivo turističko odredište, smješteno na samom vrhu brda. Njegove nastambe datiraju još iz 6 000 godina B.C., a neke starije kuće su kompletno isklesane u kamenu. Fantastično. Teško je to riječima opisati. Jednostavno, kuće u kojima su davnih dana živjeli ljudi isklesane su u kamenu na vrhu brda. Ovaj kraj sam zapamtila i po tome što se u podnožju sela Les Baux nalazi i najveći vinski podrum kojeg sam ikada vidjela. Jesam li rekla velik? Mislila sam da je ogroman. Vlažan, hladan s nekakvim specifičnim mirisom. Toga se još prisjećam…
Što mi je još ostalo u pamćenju? Rhôna se pretvara u deltu u blizini Arlesa. Nedavno, kada je ta rijeka poplavila, teta je imala problema zbog toga. Posjetila sam i nekakvo rimsko kazalište i dobila objašnjenje o savršenoj akustici te građevine, te posjetila park s Goghovim spomenikom (meni opet nebitna informacija. Bila su mi interesantnije zlatne ribice u obližnjoj fontani). Rodica, koja je bila moj vrijedni turistički vodič, me je odvela u obalni grad – Sveta Marija na moru se zove, valjda. Grad je specifičan po 40 kilometara pješčane plaže koja se dijeli na manje, spojene plaže u obliku prstena podijeljenog na pola. Sve je nešto u superlativima, pa tako i veličina priljepaka (lumpar) na toj plaži. Bili su veliki koliko i moj dlan. Do tada sam na našoj obali vidjela priljepke veličine nokta na palcu, ili mrvu veće. Čudno. Ovi su izgledali kao hibridi. Neprirodni, u najmanju ruku.
Tih mjesec dana u Francuskoj odigrali su se moji prvi susreti s kapitalizmom i pojmom – svijet je globalno selo. Jela sam u McDonalds’u (kolikogod se mama trudila, nikada nije mogla napraviti tako dobar pomfri), išla u šoping u velike trgovačke centre (čudila sam se kruhu u celofanu), komunicirala s crncima (da, to je meni tada bilo strano), dobila svoj prvi walkman i dvostruki album na kazeti svog tada najdražeg benda. A kao pravi mali seljo-beljo, nisam znala rukovati pravom, pravcatom kamerom. Snimala sam ja sve oko sebe, stalno, ali ništa nije ostalo zapisano osim na kupljenim razglednicama. Do sada… :)
Da ne duljim… Kada se je mama spremala za izložbu, tek tada sam se udostojila saznati nešto više o tim slikarima, a kako je Van Gogh bio povod mog pisanja posta, evo nekih zanimljivosti o njemu (koje vjerojatno, za razliku od mene, već duže vrijeme znate:):
1. Štancao je sliku na dan, a za života je uspio prodati samo jednu
2. Zbog neuzvraćene ljubavi, pokušao je izvršiti samoubojstvo
3. Kad se je Gaugin odlučio vratiti u Pariz, Gogh mu je zaprijetio nožem te si je odrezao komad uha kojeg je dao nekoj bludnici
4. Otišao je u ludnicu St-Remy pokušavajući uspostaviti duševnu ravnotežu
5. Umro je od posljedica toga što se je ustrijelio u prsa
And so on…
A pošto sam znala samo da je naslikao famozne suncokrete, evo ih još jednom na mom blogu.
Koncert preporuka: Gotan Project 17. 06. u Zagrebu. Bila sam na prvom njihovom nastupu u Zagrebu što je bilo brutalno pošto je koncert održan u Tvornici kada taj prostor još nije imalo nikakvu klimu. Sad je u organizaciji ponovno Tvornica kulture, ali ovaj put *pametno* na jarunskom otoku Trešnjevka. Kad se sjetim kako je fenomenalno bilo tamo na *precijenjenom* Thievery Corporationu, svrbe me prsti da iskeširam pare za upad. Ali, ipak mislim da ću ih ovaj put s ekipom odslušati samo s jarunske obale.
These icons link to social bookmarking sites where readers can share and discover new web pages.
